Potraga

potraga istražuje

Novinarka se prerušila u prosjakinju: Doživjela je svašta, ali nije očekivala da će ju tjerati časna sestra!

Zakon ne poznaje razliku, no policajci ju vide. One koji prose iz nužde ne diraju. No lani su priveli njih 300-injak

Zagreb sve više sliči pravoj europskoj metropoli. Gužva je u svako doba i dana i tjedna. Idealno mnogima za malo zarade sa strane bilo da pripadate kategoriji uličnih zabavljača ili vam je ulica jedini način za preživjeti. 

"Meni se više puta dogodilo da im se sviđa pjesma da čak netko od prosjaka ubaci.  Tako da nikad nije bilo tu nekih sukoba", kaže Svebor, ulični svirač.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

"Tu i tamo nas ljudi znaju doći i pitati da li im možemo dati nešto. Treba im za jesti i uvijek im damo. Bilo bi super kad bi to radila naprimjer država, ali kad nema države uskočimo mi", kaže Jan, ulični svirač.  

Upitali smo Hakika Ibramina, kesternjara, da li viđa puno prosjaka na ulici. Odgovor je bio sljedeći: 
 
"Mogu reći da svaki tjedna sve više i više novih dolaze, znate", odgovorio je Hakik Ibramin, kestenjar.  

Ako itko zna, zna Hakik. Na Cvjetnom je trgu već desetljećima i dovoljan je jedan pogled da shvati kome od njih uistinu treba, a tko je od prosjačenja napravio dobar biznis. 

"Uzmu štaku i hoda te se trese tamo, stane u neki kutak i trese se, znate, a nije invalid nego ono da prevari ljude da mu nešto daju, a kad ga policija potjera odmah nestane i ne bi ga mogao stići ni avionom ako treba", pojašnjava nam Hakik Ibramin, kestenjar.  

I sami smo krenuli u Potragu. Točnije, nismo se daleko ni pomakli. Naišli smo na postariju ženu koja nas je zamolil da joj damo kunu kako bi si mogla kupiti nešto za jesti. Pri upitu na mirovinu, odgovorila je sljedeće: 

"Ma nikakva mirovina, blokiran mi račun. I još mi oduzimaju tisuću kuna tako da nemam s čim živjeti. Živim sama, a ostane mi nešto malo od mirovine tako da ne trebam svaki dan prositi", objasnila je. 

Priča nam koje je sve bolesti muče. Ima 75 godina i, kaže nam, nema drugog izbora.  Kaže da ima kćerku i zeta čija djeca idu u školu. 

"Kćerka je radila, a sad više nigdje ne radi dok zet radi kao vozač kod privatnika te sad radi, sad ne radi, sad mu da plaću, sad mu ne da. I tako se vučemo", objašnjava dalje.

Na mjesec joj ostane oko sedamsto kuna dok su joj režije oko tisuću kuna. 

"Daju, ljudi, daju. Bog vas blagoslovio", rekla nam je baka.  

Terase kafića idealna su meta i za stvarno potrebite i za prevarante. Mlada djevojka s djetetom poznata je i konobarima i vlasnicima. 

"Evo nedavno smo sjedili na jednoj terasi u Bogovićevoj i u pola sata su nam prišli njih četvero, i mi smo im dali svoj letak i ponudili smo pomoć da dođu kod nas gdje ćemo im pomoći da ostvare svoja prava i bilo što što im treba i tako dalje te pružit ćemo im bilo kakvu pomoć  i podršku. Međutim, nitko od njih se nije pojavio", objasnio nam je Zvonko Mlinar, dopredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.   

Iako je percepcija takva da prose uglavnom beskućnici, Zvonko nas uvjerava – to nije istina. 

"Rijetki su slučajevi da nađem nekoga od svojih korisnika bilo da su oni smješteni u prihvatilištu ili oni koji dolaze ovdje kod nas u centar za pomoć i podršku. Možda je pojava među ovisnicima, uglavnom alkoholičarima koji će užicati možda za koju bocu pića i tako dalje te neće dalje prosjačiti kad zadovolje tu svoju potrebu", govori nam Zvonko Mlinar, dopredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike. 

Oni kojima je to posao, neće stati na tako malim iznosima. 

"Ja sam siguran da ima onih koji prosjače na ulici iz potrebe, ali ima dosta onih koji profesionalno obavljaju taj posao i dobro zanimanje i dobro se može isprostit", kaže Zvonko Mlinar, dopredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike. 

"Iako na policiji ne istražujemo njihove materijalne prilike mi vjerujemo da je najmanji broj onih kojima je prosjačenje način da zadovolje svoje osnovne egzistencijalne potrebe dok je na žalost u najvećem broju slučajeva to dobro uhodan biznis, odnosno jako korisna navika", govori Ante Marić, vođa sektora 1. policijske postaje PU Zagrebačke. 

Policajac Marić dodaje, lani je privedeno 300-tinjak prosjaka. 30 posto manje nego prethodnih nekoliko godina. Među njima je dobar dio onih već dobro im znanih. 

"Radi se o recidivistima, povratnicima, koji su od prije zapamćeni, odnosno evidentirani", kaže Ante Marić, vođa sektora 1. policijske postaje PU Zagrebačke. 

"Oni vrlo dobro znaju kako pristupiti. Ako pristupite naprimjer u nekom kafiću gdje je jedna grupa od pet do šest ljudi, jedan neka izvadi novčanik i vadi pet kuna barem još jedna osoba će se uviditi na njega i sam izbaditi novce", kaže Zvonko Mlinar, dopredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.  

"Mi smo imali slučajeva gdje se sjećam da je jedan njihov dnevni utržak bio otprilike pola prosječne hrvatske plaće što je otprilike oko 3 tisuće kuna", govori nam Ante Marić, vođa sektora 1. policijske postaje PU Zagrebačke.    

"I to smo napravili nekoliko proba. Kad bi žicali za hranu rekli bi da idemo u dućan i da ćemo im kupit hranu, a oni bi se okrenuli i otišli", izjašnjava Zvonko Mlinar, dopredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike. 

A ima i onih nad kojima se i policajci sažale. 

"Mi smo prvo ljudi, a onda smo policajci. Naravno da zakon ne prepoznaje razliku dok je mi naravno prepoznajemo što nije loše i upozorimo ukoliko su zaista ljudi jadni. Odreagiramo, upozorimo osobu da se makne. Ukoliko se ne ispoštuje naše upozorenje onda moramo, na žalost reagirati", kaže Ante Marić, vođa sektora 1. policijske postaje PU Zagrebačke.    

Ima i onih koji provedu dan na ulici prodavajući kalendare. Ti su neki od onih koje policija uglavnom ne dira. To je ta neka naprednija kategorija prosjačenja – zauzimanje javne površine i prodavanje koje čega. Takvih je pun grad. 

Korišteni lanci za pile, mobiteli iz prošlog stoljeća, satovi. Svega se može naći kako nam je rekao jedan prosjak čija djeca to iz Austrije nabavljuju, a on prodaje. 

Pri pitanju što se dešava kada policija dođe, odgovara sljedeće: 

"Kad policija dođe, ja nisam lopov. Šta hoće nek rade. Došli su mi ne jedanput nego milijon puta. Kažu mi nemoj tu, idi malo dalje. Ipak ja nemam dozvolu, tko će mi dati dozvolu za sve to?", odgovara nam.      

Odlučili smo i sami provjeriti koliko se prosjačenjem uistinu može dobiti, koliko su ljudi empatični i lakovjerni i kakav je to uopće osjećaj kad nekoga moraš moliti za novac. Dali smo si rok od sat vremena. Prvih 20 minuta plan je da se samo sjedne pred kapelu i šuti se. 

Nije ni malo ugodno, ni osobi koja sjedi ni ljudima koji prolaze. Uglavnom okreću glavu od reporterke zamaskirane u prosjaka. A onda je došepala jedna žena i suznih očiju ubacuje dvije kune, govoreći: 

"Bogu hvala, da imam više dala bih", rekla je. 

Upitali smo je da li živi od mirovine na što odgovara:

"Da. Živim u domu. Mirovina mi je dvije tisuće", objašnjava nam i kako joj dom pojede mirovinu i ne ostane joj gotovo ništa. 

"Nek Bog dragi podari vam ozdravljenje, oko da vam ozdravi oko i da vam dragi Bog da sve uslove za život vama svima vašima. Hvala Vam, hvala Vam. Ajte Bog", nastavila je govoriti.  

Pokraj naše reporterke je prošla i prosjakinja koju smo snimili ujutro. Gleda u te dvije kune i jasno joj je da je ovo manjak iskustva. 

Očito je da taktika da se samo šuti i čeka da se daju novaci ne funkcionira, te se odlučujemo da pitamo direktno. Dvije časne i jedna proslavljeni bivši boksač prošli su bez riječi. Nakon deset minuta žicanja zatresla se kutija. 

A onda se zatresla i kapelica. Prišla nam je časna iz kapelice i ljutito govorila:  

"Dignite se. Šibajte. Šibajte", govorila je časna. 

Na upit zašto ljutito zahtjeva da odemo odgovara sljedeće: 

"Samo nas sramotite. Nemam vremena raspredati zašto nas sramotite. Odite. Ja vam nisam dužna objašnjavati", govorila je časna sestra ljutitim glasom. 

Pokazat će se do kraja večeri – časna sestra jedina je osoba koja je išta ružno rekla tijekom ovog ekperimenta. Nije se to svidjelo ni gospođi koja je ubacila pet kuna dok je časna tako bezobzirno tjerala. 

"Odite tamo gdje pripadate. A gdje je to ne znam, vi znate kome pripadate", nastavila je govoriti časna te dodala da ne treba nama ništa. 

Čini se da ni ova taktika u kojoj ih molim za kunu dvije nije baš upalila jer je reporterka prikupila 12 kuna i napala ju je časna sestra. Probali smo potom od osobe do osobe što se pokazalo kao pun pogodak. U zadnjih 20 minuta reporterka zamaskirana u prosjakinju je prikupila 38 kuna. Ukupno 50 u sat vremena. Čak i netko posve neiskusan poput reporterke prerušene u prosjakinju u osmosatnom radnom vremenu može zaraditi 400 kuna. Kazna za prosjačenje je od 195 do 750 kuna. Predviđena je i zatvorska do 30 dana. U svakom slučaju dovoljno niska u odnosu na moguću zaradu. 

Zarađeni novac odlučili smo dati onima kojima stvarno treba. Darežljivi sugrađani odlučili su pomoći našoj reporterki. Nadamo se da se neće ljutiti što smo ih prevarili jer njihov milodar u obliku kruha završit će, sigurni smo u rukama pravih, a ne lažnih siromaha.  

Moralna dužnost svih nas je pomoći sirotinji. Ali, budite oprezni jer bi vam se lako moglo dogoditi da vam zadnju kunu iz džepa izbiju oni koji zarađuju bar dvostruke više nego vi. 

Najgledaniji video

Izdvojeno

  • Hana i Jana se složile oko jednog - da se neće družiti: 'Imaš li imalo srca da osobu s bronhitisom staviš u kamp-kućicu?' (thumbnail)
    SUPERPAR Hana i Jana složile se oko jednog - da se neće družiti: 'Imaš li imalo srca da osobu s bronhitisom staviš u kamp-kućicu?'

    „Ne želim da ispadnemo kao da smo od šećera“, rekao je Goran Hani

  • COVER - RTL Vijesti
    RTL Vijesti

  • Vezani članci

    Potraga

    Reci što misliš!