Potraga

htjeli su promjenu

Pobjegli od gradske gužve i stresa: Jedu što posade, nose što dobiju, ovdje svatko živi kako želi

Svaki od naših sugovornika ima svoju životnu priču, ali svima im je zajedničko jedno – htjeli su veliku promjenu

Na tromeđi Zagreba, Karlovca i Siska, na obroncima Petrove gore, dječja radost odjekuje puno glasnije. Ivanu, uspješna karijera menadžerice u ugostiteljstvu nije ispunila, pa je sa suprugom i dvoje djece u eko selo Blatuša došla pronaći sebe.

"Ovdje smo se doselili svi, kao i ja, zbog te prirode. I radi mogućnosti da sadiš svoj vrt, imaš životinje, kao što imamo. Mislim da je za djecu to najljepše moguće djetinjstvo", kaže Ivana. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Žive ovdje tri godine. Od modernog su svijeta uzeli samo ono što žele. Mobitel i auto, koji im služi da bi otišli do trgovine. 

"U dućan, jednom mjesečno obično u nekakvu nabavku. I to recimo, kad je nama sezona vrta, i kad svega ima, onda se najmanje kupuje. Eventualno brašno, i možda neko ulje mast. Dakle, doma radite kruh? Sve, domaći kruh, zimnicu, evo, imamo svoje mlijeko, jaja, vrt. Tako da, u stvari ne znam što vam više treba u životu. Meni više ne trebaju cipele ili čizme od tri tisuće kuna", nastavlja Ivana. 

Ovdje odijelo ne čini čovjeka. Nije važno prezime, ni novac, kojeg se uvijek nekako nađe.

"Novac uglavnom ne možete pojesti. Mislim, možete, ali ne bi nikom preporučila. Radije bi preporučila neki vrt uzgajati. A imate jako puno samoniklog bilja, koje je jestivo. Tako da, mi se ne bojimo gladi", objašnjava Ivana.  

"A kolike su vam režije? Pa ne znam, evo sad, struja, voda, 150 kuna, ako ste normalni potrošač. Mi kao obitelj, ja ne znam da li imamo 200 kuna mjesečno. To je bez drva", kaže Ivana. 

Oni su jedna od desetak blatuških obitelji koje su ovdje došle živjeti u skladu s prirodom. Među prvim koji su stigli bila je diplomirana arhitektica Gorana. 

"Čula sam da neka ekipa gradi kućice od bala slame, ekološke kućice. I to me zanimalo. Tada sam studirala arhitekturu i tada sam proučavala ekološku arhitekturu. Odnosno arhitekturu prirodnim materijalima. I došla sam vidjeti šta rade. I eto ostala", govori Gorana Gregl iz eko sela Blatuša.  

I dok svi iz sela bježe u grad, Gorana je sa svojom tada trogodišnjom kćeri i suprugom Talijanom centar Zagreba prije deset godina zamijenila Blatušom. 

"Tu se osjećam puno slobodnije. Drugo, tu se puno više družim s ljudima. U Zagrebu je to bio napor. Prijatelji su na jednom kraju grada, ovi na drugom", govori Gorana. 

Bajkovitu kuću u kojoj žive, Gorana je sama projektirala i izgradila uz pomoć volontera. Kuća je okrugla, kao i sobe. Ovdje nema zadanih okvira. Kako sunce izlazi i zalazi, tako kući i njenim stanovnicima daje energiju.

"S jugoistoka i jugozapada su također stakla. Znači, jugoistok i jugozapad, dok je sa sjeverne strane ona kao u zagrljaju tog debelog vanjskog zida koji je napravljen od bala slame, što je izvrsna izolacija i ožbukan sa glinom", kaže Gorana Gregl iz eko sela Blatuša. 

Njezin je dom ujedno i ured u kojem projektira eko kuće.

"Kuća od sto kvadrata bi možda 20-ak metara drva trošila u prosjeku. Mi trošimo dva metra. Svaki put kad je sunčan dan, tu se otvaraju prozori, makar je vani minus, snijeg. A ljeti je sunce okomito i ne ulazi u kuću", govori Gorana. 

Svaka kuća u eko selu Blatuša posebna je na svoj način. Neki ovdje žive bez struje, vode, toaleta. Selo je privlačno i strancima. Par iz Njemačke nedavno je dobio prinovu, bebu rođenu u njihovoj kući. Nisu htjeli pred naše kamere jer se ovdje najviše cijeni vlastiti mir. Iza drvenih vrata svake kuće krije se zanimljiva životna priča. Kompozitor Jure Stanić, prije pet godina splitsko je more i europske prijestolnice zamijenio blatuškom šumom.

"Ja sam bio tad neko vrijeme u Parizu. Pa bih došao ovamo. Pa u Njemačkoj, pa u Holandiji. Sve je to krasno. Izazovi su super, i muzičari krasni. Shvatio sam da sam trebao odraditi sve ovo o čemu smo pričali. U jednoj vrsti te samoće koja je definitivno potrebna da bi čovjek postao iskren prema sebi pa i prema drugima", objašnjava Jure Stanić iz eko sela Blatuša.   

Proputovao je cijeli svijet, radio i još uvijek radi s mnogim poznatim glazbenicima. Tko sam ja da ti sudim - Jurine su riječi i note koje je proslavio Oliver.

"Mi smo 25 godina radili na gomili albuma i pjesama. I bilo je to jako teško. Sad mi nedostaje, ali prihvaćam, tako treba bit. Odradio je svoj život, ja ne znam da je itko tako uspješno život i privatno i poslovno, i u društvu uopće. I sad mi nedostaje. To je sve", kaže Jure Stanić.

Sam, ali ne i usamljen, Jure dane provodi planinareći i stvarajući glazbu. Osjeća se radosno svaki dan, ali je tome prethodio dug put samospoznaje, kaže. 

"Izuzetno mi je bilo važno prije natjecanje i biti najbolji šta mogu u svemu što radim, al to su faze naravno. Sad više ne razmišljam tako. Nije mi bitno", govori Jure Stanić. 

Po vodu svakodnevno odlazi na izvor. Grije se na drva, i ne treba mu puno.

"Jedem uglavnom voće i sjemenke. Ponekad kuhanu rižu, proso kuhano, amarant sa žlicom ulja. Rijetko kad neko povrće", izjašnjava Jura Stanić. 

Njegova prva susjeda, umirovljena balerina Slavica, živi u drvenoj kući sa spavaonicom u potkrovlju. Svaki je centimetar kuće iskorišten. 

"To je sedam metara duga peć, tamo joj je ložište, ona mi je fantastična. Ovo gore je od gline? Sve je glina, da. Unutra je cigla, a odozgora je glinom zatvoreno. To je ono centralno grijanje od jutra do sutra", objašnjava Slavica Schenk iz eko sela Blatuša.

Živi skromno, ali kaže - ima i više no što joj treba. Uvijek ima spremne zalihe hrane. A odjećom se ne zamara.

"Uvijek ima ljudi u gradu koji imaju višak. Ne znaju kud će s tim. Jednostavno dobivamo. Tak se ovdje uglavnom i oblačimo", objašnjava Slavica Schenk. 

"Život u Blatuši je samo naizgled lak", kaže Slavica.

"Treba biti čvrst karakter. Ona je ovdje naučila puno o sebi."

"To mi se izmijenilo jako. Ne patim za tim što nemam, nego sam zahvalana na tome što imam i uživam", govori Slavica.  

Iza sebe je ostavila uspješnu karijeru. Nekoliko godina radila je u jednom zagrebačkom kazalištu, a potom u Puli vodila plesni studio.

"Netko će se čuditi, pa šta sad ovdje u ovu divljinu, nakon onog što sam tamo imala. Imala sam ono i slavu, i novac i zdravlje, i snagu. Sve sam imala. Djeca su mi bila okej. Sve je bilo u redu. Međutim, jedna duboka, duboka praznina i besmisao koji nije jednostavno odlazio", objašnjava Slavica Schenk. 

To je osjećaj koji je vodio njezinog sina Roberta pri ispunjenu svog sna - osnivanja zajednice.

Priča o Blatuši počinje prije 12 godina. Čelist Robert Schenk je patentirao kofer za instrumente, koji štedi leđa glazbenicima.

I s vremenom sam iskreirao ovakav jedan kofer. Koji je u stvari napravio revoluciju među koferima. Sting svoju lutnju drži u takvim koferima. Santana. Gomila njih. Sad mi ne pada na pamet, ali gomila njih. Sva svjetska imena", govori Robert Schenk iz eko sela Blatuša.   

Uskoro se povukao iz posla jer nije nalazio nikakav smisao u tome. Novcem koji je zaradio kupio je zapušteno selo sa razrušenim kućama i počeo graditi kuće od gline, blata, sijena, drveta. 

"I onda sam htio napraviti utočište za ljude jer sam znao da će se ljudima rušiti svijet ko što se meni ruši. Rušenje tog svijeta izgleda kao da ćeš umrijeti. Jer ti se počnu rušiti svi oni stupovi koji drže jednu lažnu konstrukciju", kaže Robert Schenk, osnivač eko sela Blatuša. 

Robert smatra da je današnji način života neodrživ. I da se ljudi trebaju vratiti ljudima. Njegova ideja o plemenu nije u potpunosti uspjela. Misli da je možda uranio sa svojim snom, kojemu će i dalje težiti. U Blatuši se u desetljeću izmijenilo puno ljudi. Neki su odustali, a neki su pronašli ono za čim su dugo tragali. Goranina kći Dara u Blatušu je stigla s tri godine. Odrasla je ovdje kao u svojoj najdražoj bajci. Dara danas ima 12 godina. 

"Volim, na primjer, dolke ima, u dolini jedan mali potočić, i onda kad je zima, onda se zna smrznut, baš ono čvrsto, i onda se mogu klizat po tome. Ili se vješati na neke grane, ili skupljati grančice, ili samo trčati kroz šumu i onda se praviti da je to poligon, kad je deblo na primjer, na putu i onda ga moram preskočiti i tako", govori nam Dara iz eko sela Blatuša. 

Upitali smo Daru da li si može zamisliti život u gradu na koje odgovorila sljedeće: 

"Pa ne znam. Stalno si mislim kad budem srednja škola da ću ić živjet u Zagreb, ali ne znam, ne mogu si zamisliti. Jedino što bi mi bilo tamo lijepo je da bi mi prijatelji bili blizu." 

Pleše, pjeva, govori tri strana jezika, obožava knjige. Kao i svoju sobu u kući, koja izgleda nestvarno.

"Jedan dečko iz mog razreda, Mario, on stalno nešto zeza. I onda je rekao da je to napravljeno u Photoshopu", govori nam Dara.  

Dječak Mario joj nije vjerovao da je to njena kuća.

U Blatuši svatko živi kako želi. Nema predrasuda ni osuda. Međusobno si pomažu kad god treba.

"Tako se živjelo prije na selima, i danas se živi. Da se ide uvijek susjedima pomoći. Poslije susjedi dođu tebi. I dijeli se. Viškovi na vrtu. Zajedno nekad ručamo, večeramo, ali bez nekog presinga da bi to trebali. Onda je to puno ljepše i od srca", govori Gorana Gregl iz eko sela Blatuša. 

Ničega se, slažu se svi, nisu odrekli. Dapače, na dobitku su.

"Doživljavam stvari oko sebe. I ono što mi je najvažnije - puno više doživljavam sebe", objašnjava Gorana. 

"Imam i više nego što mi treba", tvrdi Jure. 

"Mislim ako sam se trebala nečeg odreć, da sam se odrekla onih nepotrebnih stvari u životu", kaže Ivana. 

"Ovo je prvi puta da ja ne marim. Ni za šta. Meni je tako dobro", izjašnjava Slavica. 

Možda nisu plemenska zajednica kakva je u početku zamišljena, ali u onom najvažnijem - da se ogole sami pred sobom i pronađu najbolje za sebe - u tome su uspjeli.

Najgledaniji video

Izdvojeno

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!