Potraga

NAMA, mjesto nostalgije

Jedan od simbola Zagreba opterećen hipotekama i sporovima: 'Morala sam potpisati ugovor čak 76 puta'

Donosimo jednu retro priču s još uvijek neizvjesnim završetkom - stečaj Name ove godine postao je punoljetan

Danas imamo jednu priču iz kategorije 'Ne biste vjerovali', a riječ je o stečaju jedne tvrtke koji je ove godine postao punoljetan. Ona je jedan od simbola glavnog grada, sinonim za trgovinu... Njezina tradicija traje dulje od stoljeća. Uz nju su rasle i u njoj kupovale generacije Zagrepčana, a danas je, baš to, nostalgija njena najveća vrijednost. 

Zagrebačka je NAMA već nevjerojatnih 18 godina u stečaju. Otkako je otvorena, 2000. izmijenila su se četiri stečajna upravitelja i čak 6 premijera. A svaki od radnika otad je potpisao 76 ugovora na određeno.  

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Zabavno je bilo, prije nego što su došle prve mušterije, na odjelu dječjih igračaka. Jer da nije smiješno, bilo bi zapravo tragično.
 
Nitko ne zna, kao ni igračka papiga na policama koja ponavlja tu rečenicu, zašto stečaj Name traje 18 godina. Kao u onoj seriji u kojoj Đekna još nije umrla, a kad će - ne zna se.

Nekadašnja šoping meka koja je najprije između dva velika rata naučila Zagrepčane kupovati, a nakon Drugog svjetskog rata postala lanac narodnih magazina u kojem se u vrijeme socijalizma nabavljalo, govorilo se, od igle do lokomotive tavori u agoniji. Ova, jedna od najljepših zgrada u središtu metropole, opterećena je hipotekama i sudskim sporovima.

Neki potpisali ugovor čak 76 puta

Primjerice, samo jedan od sudskih postupaka između  Name i jednog od vjerovnika trajao je osam godina. Tužba je podnesena u svibnju 2002. Zadnje rješenje Trgovačkog suda nosi datum travanj 2010. U osam godina beba naraste i  krene u osnovnu školu. Za to vrijeme teče stečajni postupak, stižu troškovi i odvjetničke fakture.

"Grozno, mi i zidovi, ni robe ničega, to je bilo grozno za gledati", priča nam Dubravka, poslovođa odjela igračaka i sporta.

Gospođa Dubravka u Nami radi gotovo cijeli radni vijek. Kao i svi radnici u ovoj kući radi na određeno. Ugovori o radu produžuju im se svaka tri mjeseca. Zakon o stečaju, naime, jači je od Zakona o radu. 

"Valjda je tako moralo biti, netko je odigrao ulogu u svemu tome i da mi to sve prođemo", nadodaje. Dubravka je posljednjih 18 godina - u 228 mjeseci - morala potpisati ugovor čak 76 puta. Toliko je puta morala ujutro doći na posao ne znajući hoće li biti na listi otpisanih.

"Bili smo imali plaću na karton, dobijemo iznos koji možemo iskoristiti", priča dalje Dubravka. Najgore im je bilo pred sam stečaj. Imamo i rijetke fotografije prazne Name na Kvatriću. Tada su morale stajati uz prazne police.  

Tih godina potpuno prazne trgovine nisu bile samo slike iz Name, nego i iz drugih nekad velikih trgovačkih poduzeća. Dobivala su nove vlasnike, gubile stare dobavljače. Robe nije bilo u trgovinama, a radnici su bili na ulicama.

Bilo je to vrijeme pretvorbe i privatizacije i prosječne plaće od par stotina maraka. Probijajući policijske kordone doći na Markov trg ne bi li rekli vlastima da su pokradeni. 
Prosvjedovali su upozoravajući na pljačku. Molili za solidarnost. Bili su glasni, nitko ih nije čuo. Ni njihove redovite mušterije nisu bile u boljoj situaciji. Ako je tko kupovao u velikim trgovačkim lancima onda to nisu bili mali potrošači, nego veliki kapitalci.

Radnice Name pred bankom koja je trebala sanirati poduzeće i provesti restrukturiranje su se vezivale lancima. Umjetnici plakatima na kojima su fotografirale  radnice upozoravali da će tisuće izgubiti posao. Nije pomoglo. 

"Kako sam živjela? Ljudi se snalaze, sva sreća suprug je dobivao plaću, tada sam živjela kod roditelja", prisjeća se Ljerka, prodavačica na odjelu rublja.

Gospođa Ljerka sjeća se da su cijelu jednu godinu bile bez plaće

"Prodajete robu, a ne možete je kupiti, a da vi ne možete svoje potrebe riješiti. Ja sam u to vrijeme imala dvoje djece pa onda mislite ne možete ovo, ne možete pribaviti knjige, problem je i danas kupiti knjige, a gdje onda kad niste imali jedne kune u džepu", nadodaje. Danas joj je zadnji radni dan nakon 39 godina staža. 

Četiri su se stečajna upravitelja izmijenila od 2000. kada je otvoren. Posljednji u nizu, Damir Mikić, prije pet godina optimistično najavio u novinama kraj stečaja. Stečaj u Hrvatskoj, može trajati vječno. I vrijeme je čini se u Nami stalo. Vraćamo ga unatrag.

Povijest Name

Pred kraj 19. stoljeća iz Beča stiže velika trgovačka kuća Kastner i Ohler. Otvaraju  trgovine u Mesničkoj, pa u Ilici 4. Prije crnog petak vlasnici imali bijeli tjedan - kada su prodavali platno, a Zagreb se pretvarao iz provincijskog grada u velegrad. U vrijeme adventa, drvca su se tada prodavala na Cvjetnom trgu, a luksuzna kuća u Ilici ispratit mnoge stare i dočekati nove godine…

Nisu sve bile sretne. Neke su milijunima donijele nesreću. Drugi svjetski rat uzima jednog od dvojice vlasnika.

Franjo Ohler stradat će koncentracijskom logoru, a kraj rata robna kuća dočekat će pod imenom “Kastner i Grgić”. 1945. osniva se radna organizacija Narodni magazin koji nacionalizacijom preuzima trgovine Kastner i Grgić. Zlatno doba Name bit će sedamdesetih, a pravi boom ovaj lanac trgovina doživljava osamdesetih.

"Ja sam zadnji predsjednik uprave name, i službeno sam bio zamoljen da pokrenem stečaj stečaj pokrenula privredna banka, s obzirom da su imali hipoteke na sve nekretnine koje su na kraju naplaćene u iznosu od 230 milijuna maraka", rekao nam je Darko Butigan, direktor robnih kuća.

Od 22 robne kuće ostale su samo dvije. 

"Ostale kuće smo dali u zakup, poslije su na natječaju kupovali i tako se namirivali stečajni vjerovnici. Otvaranjem stečaja dali smo 20 robnih kuća. Agrokor nam je platio u lipu", nadodaje Butigan.

Vrijedne Namine nekretnine kupovali su tada Agrokor Ivice Todorića i Željko Kerum. U međuvremenu će se novoizgrađena carstva tih tajkuna zaljuljati, a obojica završiti u stečaju. 

Je li moguće utvrditi stvarni dug Name?

Struktura duga je zanimljiva: Nama najviše duguje državi i Croatia osiguranju. "Na Ilici ima država robne zalihe. Croatia osiguranje ima 7 milijuna plus 15 posto kamata", kaže Butigan.

Je li moguće utvrditi stvarni dug Name? Čitate li pažljivo bilješke uz prošlogodišnjeg financijskog izvješće koje potpisuje stečajni upravitelj, to nije moguće.

Piše: "Obveze priznate u stečajnom postupku nisu usklađene sa knjižnim stavkama tako da je nemoguće odrediti točan iznos dugovanja na 31.12.2017. godine. Procjenom je utvrđena razlika neknjiženih obveza po kamati u maksimalnom iznosu od 831 milijuna kuna".

Revizori koje smo konzultirali kažu kako je to neprihvatljivo. Knjižne stavke stavke su jedini izvor koji iskazuje stanje dugovanja nekoga trgovačkog društva. A to je trebalo biti utvrđeno još u trenutku otvaranja stečajnog postupka. Činjenica da to nije učinjeno niti nakon 17 godina govori, da se stečajni postupak vodio, blago rečeno, aljkavo.
 
"Kada dođe taj treći mjesec gledaš je li tvoj negdje i jesu li ih možda zaboravili, ta neizvjesnost, ne znaš ostaješ li ili ideš. Kako to izgleda, grozno, pogotovo kad znaš da više nećeš raditi s tim kolegama i zašto im nije produžen ugovor, proplakali smo dosta s jedni s drugima što više nećemo raditi, bilo je suza, bilo je suza, ali što možemo", priča nam Mateja, poslovođa na odjelu obuće.

Gospođa koju poslužuje, godinama kupuje u Nami.

Nostalgija je ovdje najtraženija roba i sve je ovdje pomalo retro. U Namu dolaze oni koji još uvijek kupuju papirnate čestitke za Božić. Po nekom nepisanom pravilu na životu ovu robnu kuću održavaju mušterije mahom u mirovini i radnice na određeno vrijeme. I jedne i druge tihe i zaboravljene junakinje tranzicije. 

Riješi li se ikada stečaj ove robne kuće pronađe li se povoljan kupac, treba se sjetiti da su je očivale upravo one. Amerikanci imaju film Čudo u 43. ulici. Hrvati bi mogli snimiti Čudo u Ilici.

Najgledaniji video

Izdvojeno

Vezani članci

Potraga

Reci što misliš!