Potraga

razlika u odšteti

Slučaj vršnjačkog nasilja čija je žrtva opet postala žrtva: tražili odštetu, pa moraju vratiti 138 tisuća kuna

Slučaj zlostavljanja Ivana Buljana još nije dobio sudski epilog. Zbog presude od prije tri godine mora još jednom proći ono što bi htio zaboraviti

"Ovo je onaj koji mi je rekao da će mi slomit obadvije noge ako ne budu išli na maturalac zbog mene. To je razrednica bila. ovo je susjed koji sad nije tu. Ovaj me isto bio maltretirao. Ovo tu je bratić. Od ovog se dečka mama meni ispričala. Samo od tog i nikog drugog. Ovaj me vješao za školski ormar", priča nam pokazivajući fotografiju Ivan Buljan iz Bjelovara, 21-godišnjak koji je sa samo 12 godina čak dvije godine trpio vršnjačko nasilje. 

Lica i imena zlostavljača ni nakon deset godina ne uspijeva zaboraviti. "Nisam mogao spavati, imao sam bolove u kuku, to što su me boli šestarom. Onda sam sanjao to sve što su mi, još kad sam imao i nesreću automobilsku, uvijek sam to zamišljao. I svaki put zamišljam u sebi da moram ja dolazit u strahu u školu da ne bi opet isto učinili", prepričava Ivan. 

Dvije je godine proživljavao teror koji su mu priuštili tada dvanaestogodišnjaci iz II. osnovne škole u Bjelovaru.

Starija sestra Anamarija i mlađi brat Josip Ivanu su tada bili jedini prijatelji. Ni njima se nije povjerio. Ali su primjetili da im brat nije dobro. Išli su u istu školu i nikada nisu čuli da se njihovom bratu nešto događa, sve dok se nije dogodilo pred njihovim očima.

"Jedanput je čak ispalo da smo ja i Ivan bili u istoj smjeni, popodnevnoj. I onda u pola osam autobus, na kolodvoru u Bjelovaru i isto su počeli tad nešto da ga krenu tući i Ivan je krenuo pješke doma. Ja ga nisam mogla spriječit. Ali on je jednostavno trčao, bježao od straha", priča njegova sestra.

Tada ga je sreo tata Ivo i shvatio da se nešto ozbiljno događa. "Krenuo sam od kuće, odavde, došao sam tu do šume. Ivan trči prema doma. Ja sam očekivao da je sjeo u autobus. Ali nije uspio sjesti u autobus nego je, krenuli su ga u autobusu zlostavljati ti dečki i cure i on je krenuo kući pješke i ja sam ga u šumi sreo uplakanog", kazao je Ivo.

Pomoć su potražili od djelatnika škole - ali sluha za njih nije bilo. "Kod pedagogice, kod defektologice. Oni su znali da se sve to dešava jer sam ja išla, doslovce dvaput tjedno sam išla, i to pješke, pošto je suprug radio. Odavde rijetko kad i ide, ujutro ne možeš ići. Oni kažu oni će to riješiti, bude sastanak,  isto i roditelja i sve. Roditelji govore da to njihova djeca ne rade", kazala nam je Ivanova majka Biljana

Ne samo da su to radili, već su i o svemu objavili snimku na YouTubeu. Tada Ivanove roditelje više nitko nije mogao razuvjeriti da njihovo dijete ne trpi zlostavljanje.

"Kad je ta snimka objavljena, mene je žena nazvala da dođem doma, da se nešto događa s Ivanom, da ga tuku u školi i tako dalje. Isti čas sam sjeo u auto i došao ovdje. Bilo je nevrijeme, oluja, snijeg veliki. Po noći sam putovao i došao tu pred zoru, oko tri sata, četiri ujutro"; prisjeća se Ivanov otac.

Srce mu je kaže puklo od tuge kada je vidio svoje dijete kako plače. "Možete zamislit kako je meni onda bilo kad sam čuo vlastito dijete u školi da jauče i da vas se krv ledi u žilama. Probajte zamislit. Da je on bespomoćan a u miru pohađa školu. da mu to rade neki dečki zato što je on možda drugačiji po nečemu od njih, što nije odjeven ko oni, što nije iz imućne obitelji ko oni", kazao je Ivo.

Pred zidom hrvatskog pravosuđa

Ljuti i ogorčeni, roditelji su te 2010. godine odlučili tužiti školu zbog patnje koju je njihovo dijete prolazilo. Tražili su milijun kuna odštete. A onda su se našli pred zidom hrvatskog pravosuđa.

"Nije mi jasno zašto moj do 2015. godine. Ako smo mi u prvih pet-šest mjeseci obavili sva ročišta, pripremljena je dokumentacija, prikupljeni dokazi, video, inspekcije nadležne su utvrdile da je škola učinila propuste - od centra za socijalnu skrb u Bjelovaru, od nadležne inspekcije iz Zagreba, od policije", objašnjava Ivo.

Nakon nekoliko vještačenja i Ivanovih iskaza, koje su sve redom, kažu, oni platili, 2015. im je došla prva presuda. A prije nekoliko dana i novi šok - moraju vratiti novac koji su dobili prije tri godine. 

"A od prve presude Županijskog suda kojom su nam dosudili 100 tisuća kuna i 80 tisuća kuna zateznih kamata. Isplatili su nam dakle 180 tisuća kuna. U ovoj sada nepravomoćnoj presudi od 2018. koja je prije par dana bila, stoji da su oni nama dužni samo 42 tisuće,a ostatak novaca su izjavili da će tražit od obitelji. Da im mi vratimo", kazao je Ivo. 

Ravnateljica škole koja to te 2010. nije bila, kaže kako je dužna zastupati interese škole, te čekaju da presuda postane pravomoćna, a po njoj će škola biti u preplati, tj. obitelj Buljan će biti dužna školi, a ne obratno. 

Obiteljski odvjetnik Vladimir Gredelj, koji je i bivši sudac, ne može vjerovati ovakvoj presudi. "U ovom slučaju smo se uvjerili da tu funkciju hrvatsko sudstvo nije ispunilo, nego se ponašalo sramotno po mom mišljenju slobodnom. Sramotno. Ako nije u stanju za deset godina uočit da se tu radi o tome što smo vi i ja vidjeli odmah, i mnogi drugi, onda je to žalosno", kazao je Gredelj. 

Jer, kako kaže, ovakav slučaj vršnjačkog nasilja ne pamti u svojoj karijeri. "Jer ako netko misli da je to trenutak, i da je to ta epizoda iz razreda, koju se može izdvojeno promatrat od ostatka života, taj grdno griješi, i ništa ne razumije ni o životu ni o ljudima. Ni o odrastanju, kad govorimo o djeci. Dakle, to će Ivan pamtit dok god je živ", tvrdi Gredelj.

Ivan je u Zagreb odlazio na terapije jer je dobio i posttraumatski sindrom. "Na terapije sam krenuo tek nakon škole. Tek nakon škole sam išao dvije godine u Zagreb. Doktor mi je uručio tablete koje moram piti i toga sam se pridržavao. Sad više ne pijem tablete", priča nam Ivan.

Ivanovi roditelji kažu, sada je prekasno, sve se već dogodilo. "U potpunosti je ostavilo traga na njemu. Uvijek ima traga. Ostalo je traga koji će ga pratiti cijeli život. ja nisam stručnjak, ni psihijatar, ni psiholog, ali ostavilo je traga na njemu", govore nam Ivanovi roditelji. 

Vrijeme ne mogu vratiti, niti izbrisati svome sinu bol, pa su još ljući i razočaraniji u sustav koji ih, kako kažu, tretira kao da su oni krivi. "A gdje je moje potrošeno vrijeme? A gdje su moje neprespavane noći? A gdje su moji kilometri koje sam ja napravio? Tko će to meni platit? Ili da uzmem po onoj narodnoj pojeo vuk magare?", pita se Ivo. 

Traže pravdu, a ne novac

Ivanov otac kaže - na ovome sigurno neće ostati. Borit će se do kraja. A cilj mu je pravda, a ne novac. Jer, kaže, novac njegovom sinu neće vratiti izgubljeno djetinjstvo.

"Ja taj novac nemam da vratim. A da imam novac, ja bi svoju kuću sagradio do kraja. ne bi zaustavio radove i sve ostalo radi tih obaveza. To je isto netko odgovoran za to. a taj je netko  uzeo i moje vrijeme", kazao je Ivo.

A za to, kao i za život i zdravlje njegovog djeteta,kaže, cijene nema. 
Zato se neće zadovoljiti polovičnim rješenjima. "U potpunosti traženi iznos umanjen za ovih 18000 kuna. Na to kamate od dana kada je podnesena tužna. Jer ja znam da mogu tražit kamate za dugotrajnost predmeta", tvrdi Ivo. 

I to je, kaže, premalo novca za sve što su propatili kao obitelj. "Ja ću iskoristit svoja ustavna prava. I tražit ću izuzeće suda. Uputit ćemo dopise prema Vrhovnom i ustavnom sudu. Čekat ću odgovor. kad dobijem odgovor. Ja ću iskoristit svoja ustavna prava. Ja ću svoja prava potražit u Strasbourgu", kazao je Ivo.

U tome će im pomoći njihov odvjetnik, koji kaže da su ovako blage presude poruka odobravanja vršnjačkom nasilju. "Ovo je društveno neprihvatljivo. ja ne želim prihvatit da živim u državi koja je tako blagonaklona prema djeci koja su neodgojena prije svega. Ovo su neodgojena djeca. Jasno i glasno želim reći - ovo su mogla napravit samo neodgojena djeca", tvrdi odvjetnik Gredelj. 

Nitko ga nije uspio zaštiti od njih, pa ni vlastiti bart i sestra, s kojima Ivan rado provodi svoje slobodno vrijeme. "Ja da sam bio veći na primjer kao sada, onda bi vjerojatno reagirao. onda šta sam mogo, bio mali. -Da, i mi smo bili djeca. niti ja njega nisam mogla puno zaštiti. Isto da sam možda bila pet šest godina starija, možda bi i mogla", govore nam Anamarija i Josip. 

Ni danas Ivan svoje zlostavljače ne može izbjeći. "Pa srećemo se, ja pozdravim, pozdrave i oni mene i ode svak svojim putem. Zamjeram to što su učinili, jer to nije u redu s njihove strane.  A da im opraštam, opraštam, al zaboravit nikad neću", kazao je Ivan objasnivši kako mu se u cijeloj priči ispričala samo jedna mama od jednog učenika i nitko drugi.

Isprika im puno znači, kaže Ivanov tata, ali se ipak ne može izmiriti s time da je njegovo dijete moralo trpjeti tamo gdje se promiče tolerancija, uči, veseli i igra - u školi.

"Ako je škola obrazovna ustanova, zašto i on nije mogao izać. Jednostavno pitanje. nek mi daju svi odgovor. Roditelji. Djeca. Ljudi koji pune ovaj državni proračun. nek mi daju odgovor. Zašto i Ivan nije mogao izaći iz škole kao veselo dijete. Da ima lijepe uspomene na školu", tvrdi njegov otac Ivo.  

Lijepe je uspomene Ivan ipak ponio iz škole, zahvaljujući preseljenju u drugi razred. tada su sve njegove muke završile, a stekao je i nove prijatelje, koje nam ponosno pokazuje. "Razred u koji sam se prebacio. pa uglavnom svi su me jako prihvatili u razredu,  s njima sam se družio do kraja. Imao sam i dobre prijatelje. Neke sam čak i vidio jer idu u istu školu kao ja", tvrdi Ivan.

Srednju je školu Ivan završio s peticama, a bio je i predsjednik razreda. Danas je po zanimanju pomoćni kuhar i slastičar, sa samo jednim snom: "Danas želim postat kuhar negdje. želim postat Masterchef. U nekom restoranu. A kasnije kad steknem iskustva i znanja, onda bi možda svoj restoran otvorio i vodio", priča Ivan.

Dok ne nađe posao, dane provodi baš onako kako je trebao i djetinjstvo - slobodno. U centru pravne zavrzlame u kojoj se horor koji je proživio stalno stavlja pod upitnik, svaki mu je korak naprijed kao utegom okovan. Hoće li Ivanovo oduzeto djetinjstvo proći nekažnjeno, odlučit će hrvatsko pravosuđe, u koje obitelj Buljan ima sve manje nade.

Najgledaniji video

Izdvojeno

Vezani članci

Potraga

Reci što misliš!