Potraga

'obećana zemlja'

Potraga otkriva: sve što azilanti traže je novi početak bez rata i bolji život za djecu, a zbog predrasuda Hrvata imaju probleme

Zbog predrasuda i straha od nepoznatog, još 70-ak osaba ne može pronaći smještaj. Smještaj koji stanodavcima znači siguran prihod novca pune dvije godine. No, to nije jedini problem

Pobjegli su u strahu od rata ili diksriminacije, a Hrvatska je za njih obećana zemlja.
Nakon izbjegličkog vala 2015. bitno se povećao broj tražitelja azila u Hrvatskoj, ali i odobrenih statusa pa tako više od tristo azilanata nastavlja svoj život ovdje.

Država im dvije godine plaća stan i režije, a pomoć pri pronalasku pruža im Isusovačka  služba za izbjeglice. No, s oglasom za šezdesetak namještenih stanova diljem Hrvatske ima problema.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Nakon dvije godine teškog puta, spavanja u šatorima, kampovima i prihvatilištima - Savsan, Hasan i Ali pronašli su novi dom. Iako nikada nisu mislili da će završiti u Hrvatskoj - sada su spremni svoju budućnost izgraditi ovdje, u Zagrebu.

"Ovdje nije kao što je bilo u kampu u Turskoj. Osjećamo sigurnost i toplinu doma. Tu smo odmorni i opušteni", kazala je azilantica iz Iraka, Sawsan Jabbar Kadgim Alzuabidi.

U Hrvatsku su došli prije godinu dana. Azil im je odobren u kolovozu ove godine i četiri mjeseca poslije, uselili su u stan u zagrebačkim Dugavama. No, put do sigurnosti bio je težak.

"Nema sigurnosti u Iraku zbog rata. I zbog sigurnosti moje djece napustili smo Irak. 
Bio je to jako težak put, do ovdje smo spavali u šatorima, po hladnoći. Sve dok preko Turske nismo stigli u Europu, do Austrije", prepričala je Sawsan.

Potom su, prema Dublinskoj konvenciji vraćeni u Hrvatsku, zemlju prve registracije. Sada se trude što bolje uklopiti u društvo. Osmogodišnji Hasan i 11-godišnji Ali već su iskusni govornici hrvatskog jezika. 

Irak im nedostaje, no ovdje su pronašli mir. 

"Tamo je drukčije, nije kao tu. Tamo je rat", rekao je Ali Abas.

Zagreb su zavoljeli, ali im se više sviđaju obalni krajevi

Domaću zadaću ne vole, ali u školi im nije loše. Barem Aliju. No, iako se radije igra - Hasanova učiteljica u osnovnoj školi Gustav Krklec se slaže - svakim danom sve više napreduje i njegovi vršnjaci su ga odlično prIhvatili.

"On se jako lijepo uklopio, jako dobro savladava ovo početno gradivo, dosta je malo u izgovornom... Tu vježbamo izgovor i čitanje, slova i ono sve što prvašići nose, poteškoće koje početno imaju, to se vidi i kod njega u nekim situacijama, ali je uspješan i jako je uporan", pohvalila ga je Gordana Vuglec, učiteljica u OŠ Gustava Krkleca Zagreb.

Za početak ove uspješne integracije odgovorni su volonteri Isusovačke službe za izbjeglice i Centar za socijalnu skrb Zagreb. Prema Zakonu o međunarodnoj i privremrenoj zaštititi, država azilantima dvije godine osigurava stan.

No, to ne znači da stvari idu glatko.

"200 poziva naših volontera, mi smo ugovorili tek pet stanova. Jednostavno predrasude naših građana i više puta su nam rekli da mi odgajamo i pomažemo terorističkim organizacijama", ogorčeno je komentirao Janko Gredelj iz Isusovačke službe za izbjeglice.

Volonteri Isusovačke službe za izbjeglice Centru za socijalnu skrb služe kao filter. Oni traže stanove, šalju ih Centru koji sa stanodavcima zaključuju ugovore.

"Pa standavci u ovim nesigurnim tržišnim vremenima dobivaju ugovor iza kojeg ipak stoji država, dobivaju siguran prihod od tog najma, dobivaju sigurno plaćene režije, dobivaju čak i pokriće štete u slučaju da se to dogodi", rekla je Tatjana Brozić Perić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb.

Zbog predrasuda i straha od nepoznatog, još 70-ak osaba ne može pronaći smještaj. Smještaj koji stanodavcima znači siguran prihod novca pune dvije godine. No, tvrde, to nije jedini problem. 

"Predug je taj rok od trenutka kada mi stan potencijalni pošaljemo Centru i dok se potpiše taj ugovor. Tu se nekad čeka i više od mjesec i pol dana. I tu puno puta najmodavac odustane jer mu je to prevelika rupa da stan bude prazan", nadodaje Janko Gredelj.

No, nisu svi najmodavci puni predrasuda. Stanodavka Ljerka u svoj je dom primila obitelj Aškaer-Aziza.

"Smatram da trebamo biti tolerantni jedni prema drugima. I od početka, od kad smo se upoznali smo kliknuli tako da za sad sve najbolje", kazala je stanodavka Ljerka Zovko.

Jedna sirijska obitelj tako je novi dom pronašla u zagrebačkim Utrinama. 

"Za sada smo u novom stanu jako sretni. Šest smo godina bili beskućnici, živjeli od kampa do kampa. U novom stanu osjećamo se kao kod kuće, osjećamo se sigurno", rekao je azilant iz Sirije, Abdalellah Ashkaer.

29-godišnji Abdelilah i osam godina mlađa Aziza su 2014., s tada 2-godišnjom Hasnom pobjegli su iz ratom razrušene Sirije. Na svojem su putu prošli Libanon, Tursku, u prenatrpanom čamcu došli su do Grčke. Godinu i četiri mjeseca tamo su bili u izbjegličkom kampu dok programom relokacije nisu došli ovdje. 

"Spavali smo u šatoru na cesti jer nam je kamp bio jedina opcija", potvrdila je azilantica iz Sirije, Rama Aziza.

Prije manje od pola godine stigli su u Hrvatsku. U kolovozu im je odobren status azilanata, krajem listopada su uselili u stan i svega tjedan dana poslije dobili prinovu - malog Ibrahima. Sada ovdje žele izgraditi budućnost. 

"Trudimo se da u budućnosti naučimo jezik jer je to jedini način adaptacije. Znanjem jezika, imat ćemo osjećaj pripadnosti i dat će nam nadu za budućnost. Možemo biti dostojni i tako lijepo odgajati i učiti našu djecu", rekao je Abdalellah Ashkaer.

Jezik je već počela učiti njihova petogodišnja kći Hasna. 

Abdelilah i Rama žele pronaći posao kako bi, nakon ove dvije godine u kojima im je pružena prilika za novi početak, mogli postati punopravni članovi društva. 

"Prvo bih željela naučiti jezik kako bi se uklopila. Hrvati su vrlo ljubazan narod, a mi bismo voljeli živjeti i raditi ovdje kako bismo izgradili sebe", kazala je Rama.

Redovito plaćanje stanarine, režija i prilika da ljudima koji su živjeli u paklu priredi dobrodošlicu kakvu zaslužuju u novoj zemlji - Ljerki su bili dovoljni razlozi da prihvati drukčije od sebe:

"Mislim da je dobro da se ljudi uce prihvaćati kulturu, običaje, ljude, koji su malo različiti."

Muhammad Hassan Khanom je jedan od 70-ak azilanata koji trenutačno traži smještaj. Iz Sirije je pobjegao jer se nije htio priključiti vojsci predsjednika Bashara al Asada

"Ne želim sudjelovati u ratu. Ta moja odluka teško mi je pala, iz vlastitog principa, ne želim sudjelovati u ubijanju djece, žena i ljudi. Rat se počeo širiti, a i ja sam se tek oženio", prepričao je.

Sa ženom je zato otišao u Tursku. Ona je ubrzo ostala trudna, pa se nije htjela s njim otisnuti na opasno putovanje. Vratila se u Siriju, a Hassan je krenuo put Europe kako bi pronašao bolji život za svoju obitelj. 

"Zašto sam ja zapravo došao u Europu? Da pronađem svoju obitelj. Obitelj nisam vidio gotovo tri godine. Moj je sin star dvije godine i tri mjeseca, a ja ga dosad nisam vidio. Boga mi, jako sam sretan što ću se opet susresti s obitelji nakon tri godine. Pogotovo me zanima reakcija sina kojeg ću prvi put vidjeti. Zamišljam naš prvi susret, a da nije preko mobitela", emotivan je Muhammad.

No, da bi došlo do toga Hassan mora pronaći stan.

Stan traže i 30-godišnja Donya i pet godina stariji Shayan Spanta. Iranci koji su Teheran zamijenili Zagrebom nakon što im je tamo, kao kršćanima, postalo preteško živjeti.

"Veoma je teško. Izgubio si sve, nedostaju ti tvoja obitelj, tvoj dom i sve stvari koje si imao. A pred tobom je proces koji moraš proći. Stvarno je teško", kazala je Donya Spanta, azilantica iz Irana.

U Hrvatskoj su se dobro snašli - imaju prijatelje, pronašli su i povremene poslove prevođenja i pisanja za iranske novine. Zato i žele ostati u Zagrebu. 

"Iskreno, želimo ostati ovdje. Volimo ovu zemlju. I mnogi ljudi, Hrvati, govore nam da ekonomska situacija nije najbolja. No, ovdje mi živimo u miru i sloboda je veoma bitna za ljude", rekao je Shayan Spanta.

Već mjesec dana traže stan - no nikako ne uspijevaju. Ipak, ovi Iranci nailaze na drukčiji problem

"Kad bih sve htjela opisati jednom rečenicom, rekla bih da je jako teško. Puno ljudi ne želi potpisati ugovor s državom jer su rekli da ne vjeruju da će plaćati svaki mjesec. I onda razgovaramo o tome, kažemo im da znamo puno stanodavaca koji su dali stan u najam i koji svaki mjesec primaju novac", ispričala je Donya.

No, zasad su bez uspjeha i dotad žive u zagrebačkom prihvatilištu Porin. Sve što žele je nastaviti sa životom.

"Nakon što pronađemo stan, drugi korak je pronaći posao za nas. Imali smo fotografski studio u Iranu. I snimali smo za vjenčanja, seminare, konferencije", rekla je.

Ovi ljudi morali su pobjeći kako bi spasili živu glavu. I sada - svi žele samo jednu stvar.

"Moramo biti snažni, živjeti život i pronaći način da počnemo ispočetka", nadodaje.

"Naravno, ja sam, hvala Bogu, našao Hrvatsku koja mi je omogućila i osigurala osnovno za život. Hrvatska nam daje stabilan život, sigurnost, spaja nam obitelj i tako gradimo svoju budućnost", kazao je Muhammad.

Novi početak bez rata i bolji život za njihovu djecu - to je sve što traže. 

"Ne mogu shvatiti mentalitet i karakter, ne mogu opisati jer ne znam jezik, ali općenito, Hrvati su ljubazni, jako topli i široke ruke. Vole strance i izbjeglice", nadodaje Abdalellah Ashkaer.

Tako oni vide Hrvate. Nije li vrijeme da Hrvati tako vide i njih? 

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!