Kolumne / Nikolina Radić Ančić

I reporter na odmoru uvijek je reporter

Hedonizam na Baščaršiji je mamac da me Bosna svaki put razoruža

Hedonizam na Baščaršiji je mamac da me Bosna svaki put razoruža
Privatni album

Ima tako nekih mjesta koje te vuku jer im ime zvoni, ne znaš zašto, ali ih moraš ih posjetiti. Ako gledamo bliže susjedstvo, jedno od takvih mjesta za mene je već dugo Kraljeva Sutjeska i Bobovac, središte Franjevačke provincije Bosne Srebrne i sjedište bosanskih kraljeva loze Kotromanića, Tomaša i Tvrtka. Gotovo šest i pol stoljeća samostan u Sutjesci bio je duhovno i kulturno središte bosanskih Hrvata, ali i cijele zemlje. Bosna Srebrena jedina je preživjela institucija srednjevjekovne bosanske države koja se u kontinuitetu uspjela očuvati sve do današnjih dana. I u gimnaziji i na faksu ta Bosna Srebrna uvijek mi je bila nekako mistična, daleka i nerazumljiva. A nema boljeg načina da ti stvari u glavi sjednu na svoje mjesto nego da onih svojih stotinjak konja napojiš benzinom do čepa i staviš put pod noge.

Otkako smo prvi put otišli u Bosnu, navratimo joj jednom godišnje i tako pomalo otkrivamo tu zemlju koja nam je tako blizu i tako slična, a opet nekako egzotična zbog svih onih različitosti u mentalitetu, ali i orijentalnih momenata. Volim da sam ja za volanom, jer tako bolje pamtim ceste i toponime i onda ih mapiram preklapajući ih s onim što sam znala ranije, a nekako mi je bilo u magli. Putovanja u neke druge zemlje su druga priča i u drugim kombinacijama, a u Bosnu putujem s uvijek istim društvom prijatelja i rodbine koji su se preko Bosne i mene međusobno spojili, pa su sad i međusobno prijatelji. Ali, putem se uvijek nekako i podijelimo. Polovica bi htjela ovamo, polovica onamo. Polovica ovo, polovica ono. Zato smo se praktično rasporedili na Vozilo A i Vozilo B.  Po principu rodbinu dobiješ, prijatelje izabereš u Vozilu A su sestra, zet, rodica Miki i njen Dino, a u Vozilu B moji frendovi Jadran, Siki, Ajvi i ja. To vikend putovanje u Bosnu nama dođe kao povod za godišnje okupljanje, zasjedanje i druženje jer inače teško da bismo se svi tako okupili negdje kući. Onda ljudujemo i drugujemo (kako su davno takav tip provoda definirali u Top listi nadrealista). Iako nije pravilo, svi putevi nas gotovo uvijek odvedu u Sarajevo, pa po inerciji završimo na utabanoj ruti - na ćevapima u “Želje”, meračenju kave na Baščaršiji i na večernjem pivu u pivnici Sarajevske pivare (pivnici kakve se ni Beč ne bi posramio!). Neki se uza sve dobro ošamute i šećerom iz orijentalnih slastica. Ali, dobro sad, to je vikend hedonizma, pa se takve stvari ne broje. Jedan dio te naše družine malo više zanima povijest, kultura, tradicija i sve te “metiljave stvari”, a onaj drugi dio je zahvaljujući kompromisu i toleranciji naučio i više nego šta je ikad htio znati i bio tamo gdje nikad i nije mislio dospjeti. Uglavnom, naša „vesela družina“ ovoga je puta posjetila i Kraljevu Sutjesku.

Navratili smo ovdje i jednom ranije, ali bez najave (doduše, tada smo bili u krnjem sastavu jer dio družine u jednom trenutku uvijek odluči da je dosta više toga razgledavanja i „Nikolininog terora“, pa produže bez daljnjeg zaustavljanja pravo do „Želje I“ na dnu čaršije uz Miljacku).

U samostanu u kojem se nekada školovalo i živjelo na desetke fratara, sada žive samo njih trojica. Izgledaju mi zato kao trojica vidljivih duhova koji tako usamljeni lutaju tim velebnim i pustim zdanjem. Često odlaze na put ili u posjet braći u drugim samostanima, pa im se treba najaviti. Ovoga puta sam nas na vrijeme najavila. Imali smo dogovor sa fra Stjepanom, kustosom crkvenog muzeja i etnografske zbirke, točno u 4 ure popodne, a mi smo u varoš okruženu planinama došli već oko 3. Te su planine u ovo doba godine toliko zelene da imam osjećaj da ta tamna zelena prelazi u modru. Osjeti se i taj duh kraljevskog grada što gore visoko na Bobovcu još uvijek lebdi nad okolnim vrhovima i daje im onaj otmjeni kraljevski obol. Doduše, s patinom davno iščezle moći.

Ovdje je stanovništvo prije zadnjeg rata bilo gotovo 90 posto katoličko i cijela je župa brojila oko 12 i pol tisuća vjernika. A sada ih je oko tisuću i pol. Samo mjesto nije u ratu stradalo direktno. Policajac koji čuva samostan će nam reći da je to jedno od rijetkih mjesta gdje - u zadnjem i najpogubnijem od svih ratova za Bosnu - nije bilo sukoba. Inače, i onaj prvi put smo isto naišli na policajca koji je čuvao samostan. Taj je bio na posebnom oprezu jer ekipa iz Vozila A je njuškala okolo i zavirivala iza svakog kamena, a koji dan prije su u onoj sarajevskoj kladionici izrešetani vojnici što je okarakterizirano kao teroristički napad motiviran vjerskim radikalizmom. Uglavnom, taj je policajac, koji je od eventualnih muslimanskih ekstrema čuvao katolički samostan bio pravoslavac. U Bosni ništa ne može ne bit komplicirano i isprepleteno.

U varošici Kraljeve Sutjeske sada tek u svakoj trećoj ili četvrtoj kući netko živi. A u sparno lipanjsko poslijepodne kada su se svi povukli s ulice i pobjegli od omare, sve je djelovalo potpuno napušteno. Samo su pod nekim stablom dokono sjedila trojica njih u rasponu od 50 do 60 godina i pila po pivo. Zadnji mjesni dućančić bio im je odmah preko puta. Podsjetilo me to stablo, njegova debela hladovina i to popodnevno sijelo (na kojemu sigurno padne puno pametnih besida) na nekadašnje šentade pod pod kostelom u mome malom mistu.

Dobar dan! – pozdravim ih nakon šta sam izašla iz auta, pa nastavim čim su mi odzdravili: Došli smo u samostan, ali bi tili prije vidit i tu neku od najstarijih kuća u Bosni i jednu od najstarijih džamija. Pa, možete li nas uputit di je to?

– Ih bona, pa evo kuća odma sto metara niže! Evo, ja ću Vam pokazat. Hajte za mnom! – kaže jedan koji je odma poskočio kao glasnogovornik. Kad se osovio na noge malo su ga maligani zaljuljali, ali nije se dao smesti.

– Ma ne morate Vi ić, lako ćemo nać ako je to sto metara niže – krenem ga ja uvjeravat i zahvaljivat mu na ljubaznosti, a iz jednog od naša dva auta što su malo dalje parkirana čujem sestru: Vidi je šta zjači, cilo misto je čuje!

Stvarno se derem? Valjda sam kao novinar navikla da po selima uglavnom zatičem starije i nagluve ljude, pa mi je prišlo u automatizam da odma govorim dovoljno glasno i razgovjetno. A možda sam nagluva? Ili je to da sam ovima iz kliškog dijela družine ja uvijek najglasnija, uvijek najviše govorim i uvijek mi se rugaju zbog toga. Spasi me jedino što je u toj tzv. „av-av kategoriji” i Dino, pa se dio tereta rasporedi i na njega.

Obišli smo tako najstariju kuću u centralnoj Bosni koju je po doseljenju iz Dalmacije početkom 18. stoljeća izgradio stanoviti Ive Duspera. Kuća je nacionalni spomenik i nalazi se pod zaštitom. Obnavljala je Republika Hrvatska i o tome svjedoči pločica zakucana na pročelje. Restauracija još uvijek nije završena, ali je kuća je ipak otvorena za javnost i predstavlja rijedak primjer autentične bosanske pučke arhitekture.

– Šta ćemo sad vidit najstarije? – pita zet Danijel hvatajući u đir nas iz Vozila B jer ih mi uvik najstojimo zainteresirati spikom da je nešto „najstarije“, „najpoznatije“, „najvažnije“... Ali, slaba je to preporuka Vozilu A. Nije da oni ne vole obilaziti i znati, ali njih pomisao na ono što ih čeka na Baščaršiji lako dekoncentrira.

– Idemo sad vidit tu džamiju – kažem iako vidim da im se ne da više bauljat okolo po vrućini. Sunce je pržilo, a sparina bila baš onakva kakva u Bosni bude čim zagrije. Te vrućine na kopnu i u kotlinama su nama iz priobalja uvijek teške jer nema povjetarca s mora ili famozne bave.

Ta džamija u središtu bosanskohercegovačkog katoličanstva, do koje sam ih nastojala odvući, jedna je od najstarijih bosanskohercegovačkih džamija i po predaji je izgrađena za samo nekoliko dana. Navodno, nakon toga nikad više nije bila popravljana, nego samo održavana.

Šetamo pustim mistom, a sestra svako malo nekoga opominje da se stiša jer “svit spava”. Ne kuži još ni ona, a ni mi ostali, da hodamo ulicom u kojoj prevladavaju zauvijek zatvorene kuće i gdje živi jedva šačica nekadašnjih stanara.

– Joj, nema vam ovde više nikoga. Sve je to odselilo poslije rata. Nema posla. Izumrijet će nam mjesto čim mi preostali umremo. Svi smo stariji – kaže  žena koju sam išla u njeno dvorište pitati za džamiju. Došla je za mnom na ulicu ostatku moje ekipe. Pridružila se i njena susjeda. Nude nas odmah da navratimo kod njih na sok i kavu.

– Ovo je nekad bila gospodska varoš, znate... A sad je sve tuga. Meni je muž nedavno umro, pa sam sama. On je imao turističku agenciju, nudimo i smještaj... Mogli ste ostat kod nas? – kaže ova druga.

– A, već imamo rezervirano i plaćeno u Sarajevu. Drugi put, gospođo – kažemo. Ona to ne prepusti slučaju, pa odmah ode po vizitke ostale od njezina pokojnoga. „Posljednja bosanska kraljica“. Tako se zove pansion.

Ta kraljica je Katarina Kosača. Njezin spomenik stoji na ulazu u samostan, a o njoj će nam kasnije pričati i fra Stjepan.

Katarina Košača, kćer hercega Stjepana Kosače i žena bosanskog vladara Tomaša Kotromanića, prešla je s bogumilstva na katoličanstvo, a kasnije je, po smrti muža postala i franjevkom Trećega reda. Do pada Bosne pod Turke ova je kraljica izgradila šest samostana i crkava. Bila je omiljena u narodu i zapravo je samo ona od svih vladara ostala živa u pričama i legendama ovdašnjega naroda. Navodno je puno vezla i učila druge žene ručnom radu. Doživjela je tužnu i tragičnu sudbinu. Turci su joj oteli djecu i odveli u Carigrad, a onda je izbjegla u Vatikan. Grob kraljice Katarine je i danas u Crkvi Araceli u Rimu. Proglašena je blaženom. Prema legendi ovdašnje su žene u znak tuge i poštovanja nakon njene smrti počele nositi crne marame. Na tu se tradiciju može naći i danas kod nekih starica – brzo nam u stilu onoga 'zaobavijestioindikacijamamjeramaoprezainuspojavamaupitajtesvogliječnikaililjekarnik' referira fra Stjepan u samostanskoj knjižnici u kojoj se nalazi većina najstarijih i najvažnijih bosanskih knjiga i zapisa. Da, opet „najstarije“ i „najvažnije“, pa ja u uvodnom predavanju fra Stjepana vidim zamku. On govori brzo jer savršeno vlada tom materijom i vjerojatno je sve to ponavljao posjetiteljima stotine puta sipajući podatke i godine, pa se ja bojim da će mojim suputnicima dosaditi razgledavanje prije nego što je i počelo. Ali, brzo je povijesni uvod dobio zanimljiviji nastavak u obilasku etnografske zbirke i životnim pričama poput one kako su na ovom području i katolkinje zbog pomodnosti i zova šarenih i svilenih tkanina koje lelujaju oko nogu počele nositi dimije. Ali, kako je nošnja bila dio vjerskog i nacionalnog identiteta, muslimanske su vlasti propisale da ne mogu svi nositi baš isto. Onda su crvena i zelena ostale rezervirane za muslimanke, a crna boja tkanine za katolkinje, pa su one kompromisno nosile  crne dimije. Taj hir vremenom je postao mainstream, a onda i dio tradicijske nošnje.

– U ondašnje vrijeme da jedna katolkinja obuče dimije muslimanima je bila provokacija, a katolicima pljuska. Ali, ta jedna ljubiteljica mode što je prva u crkvu došla u dimijama i prilično riskirala, uspjela je u naumu. Počele su se nosit dimije i među katolkinjama – pripovjeda fra Stjepan.

– Ništa modu ne može zaustavit – zaključim, a on se blago nasmije. To je bio rijetki trenutak da je djelovao opušteno. Većinom sam imala dojam da je ovaj sijedi i učeni franjevac nekako sjetan i da ga je radost prenošenja znanja pomalo napustila.

– On ti je bio profesor ovdje do mirovine, a završio je čet'ri fakulteta – rekao je fascinirano Silviji jedan od radnika šta su pituravali nešto oko samostana.

Odveo nas je i u zbirku sakralnih slika i predmeta i rekao kako je samostan imao nekoliko teških i prijelomnih trenutaka, pogotovo nakon turskog osvajanja Bosne, ali da je uvijek uspjevao opstati jer bez njega bi se rasulo i stanovništvo. A što sada kada stanovništva više gotovo pa i nema?

– Ovo je sada definitivno kraj svega. – rekao je naslonjen na jednu od crkvenih klupa manirom liječnika koji priopćava vlastitoj rodbini da je skori kraj njihovog dragog rođaka blizu jer je karcinom, bez obzira koliko se opirali, u terminalnoj fazi neumoljiv. Zazvonila je ona točka na kraju njegove rečenice i zazebla nas. Ionako hladni zrak među debelim samostanskim zidinama u trenu je strujao još hladnije. Nije teško prihvatiti da je nešto mrtvo i iščezlo. Teško je gledati ono što je na umoru, ali još živo i nema mu spasa.

Trebali smo otići i na Bobovac, ali nekako nas je prošla volja. Valjda nas je tiho, ali na prepad ščepala tuga toga mjesta. Dobro, barem nas iz Vozila B. Ovima iz Vozila A ćemo prodati spiku da smo odustali jer da treba nešto ostaviti i za drugi put i da zato sad nećemo na Bobovac, da je sad kasno i da bi trebalo autom preko makadama, pa ćemo drugi put ići pješke kroz kanjon rijeke do samog vrha gdje je grobna kapela bosanskih narodnih vladara i da ćemo na povratku po komodu otići na večeru u pansion one ljubazne  domaćice.

Ustvari, ja sam htjela što prije otići među ljude, u gužvu, na neko življe mjesto od zamrle Sutjeske nad kojom stražari stoljećima mrtvi Bobovac. Težak je taj miris praznih samostanskih kamara, knjiga koje više nema ko listati, predmeta koji su izgubili funkciju jer ih nitko više ne dodiruje i ne koristi. Nije daleko trenutak kad će slavnu Sutjesku, rasadište pismenosti i znanja, napustiti i posljednji fratar. Što će ovo mjesto onda? Ništa. Uja vuk magare, rekli bi u dalmatinskom zaleđu i slegli ramenima u nemoći. Propadala su i ranije cijela kraljevstva i carevine, rušili se i u vatri nestajali dvorovi, arhivi i crkve. Neće smak svijeta kada i ovo mjesto nakon gotovo 7 stoljeća neprekinutog kontinuiteta prestane postojati. U nekim zemljama u kojima su bolje prilike, samostan bi spasili tako što bi uz postojeće dali da udomi još muzejskih artefakata, a knjižnica i arhiv bi postali rudnik za buduće doktorante povijesti i jezika. Samostanske sobe postale bi možda studentske sobe za neke ljetne kampove, znanstvene radionice ili seminare. Ali, šta će Crkva s još jednim povijesnim zdanjem u zemlji u kojoj donedavno ni glavna muzejska institucija - Zemaljski muzej - nije bila otvorena zbog nemogućnosti plaćanja računa i dugova za struju? Nije teško pretpostaviti. Ovakva su zdanja gutači novca skupi za održavanje, pa će vjerojatno nakon zatvaranja dugo propadati prije nego nekome padne napamet revitalizirati ga radi kakvog suvislog ili nesuvislog razloga. Nema ni Hrvatska novca, ali temeljno ni interesa, da pomogne ono što je baština dijela hrvatskog naroda i povijest isprepletena s poviješću Hrvata u Hrvatskoj. Jer, u toj su provinciji nekada bili i dalmatinski samostani. Pa i onaj visovački. To znači da su u Sutjesci sve matice rođenih i umrlih u zadnih 400-500 godina. Tu se objavljivalo i tiskalo. Pitam se koliko nam stvarno znači i vrijedi sav taj materijal? Ali, pitam gluposti.

Ima neko vrijeme da je i prije navijačkog bunila zbog Europskog prvensta moj narod pao u neko kolektivno nacionalno ludilo koje ne popušta, nego samo raste. Vodit ćemo valjda do kraja svijeta virtualne bitke o domoljublju, izdajicama i kvislinzima. Kao sjene će nas dovijeka pratiti udbaši i po najnovijoj modi orjunaši. Eto, čak ni u vrijeme tog nogometa nismo zapustili omiljenu nacionalnu sportsku disciplinu koja se igra bez prekida i na svim poljima (osim onih koje treba orati), a zove se “Tko je veći domoljub”. Silni nacionalni ponos iskazuje se silom zastava ili 'heštegova'. Prašnjave 'knjižurine' i bogatstvo u njima, potamnjele 'sličurine' na platnu ili drvu, neke sitno tkane ili zlatom vezene 'krpetine', zamrli stari gradovi, važne utvrde i svo to neko pusto kamenje nikada neće biti ni približno važni. I to je valjda u redu. Ne moraju nas zanimati iste stvari. Ali, ako se pozivamo na to silno domoljublje, nacionalnu svijest i povijest, onda bi ipak nešto morali znati o tome. Jer, jednom će se tako možda dogoditi da će u središnju Bosnu zalutati neki hrvatski potomak i zaključiti da su vjerojatno četnici devastirali i prisvojili samostan u Kraljevoj Sutjesci jer je na ulazu mozaik s natpisom na ćirilici.

– To je bosančica, a bosančica je hrvatska ćirilica – možda će mu netko u društvu pokušati objasniti nakon konzultacija s Wikipedijom ili Googleom.

– Pusti ti to, ćirilica je ćirilica – reći će mladac predrasuda nabildanih neznanjem kakvo i danas samouvjereno uzgaja i njeguje nemali broj onih iz pobjedničke skupine domoljuba kojima nikada neće pasti na pamet da i u Hrvatskoj ima bezbroj zaboravljenih i zapuštenih, a jako važnih mjesta.

Zanemaren je i utihnuo i šubićevski Bribir iznad Skradina, stoljećima strateški prevažno mjesto s veličanstvenim pogledom na pola Dalmacije, vrhove Velebita, Biokova, Dinare, bosanske planine i kornatski arhipelag. Njegove priče i legende zna samo struka, arheolozi i povjesničari. Ponosni Hrvati nekako ga slabo obilaze. A nekada nije potreban novac, nego samo dobra volja da se nešto nauči, da nešto nastavi živjeti u sjećanju i predaji. Onako kao što je u srednjoj Bosni, makar među zadnjim staricama s ornamentalno istetoviranim rukama, još uvijek živa i posljednja bosanska kraljica.

Znam da padam s kruške, ali nikako ne razumijem zašto bar malo nije mjera domoljublja i nacionalnog ponosa voditi brigu i ovakvim stvarima? Ovako je sve što smo zapustili i zaboravili, sve što pored nas živih propada, umjesto nacionalnog ponosa samo nacionalna sramota. Možemo se ogrnuti zastavom sto puta, ali neće to spasiti stvar. Prije šminkanja treba se umiti.

Najgledaniji video

Izdvojeno

  • crni i dijana
    Pogrešan čovjek Dijana i Crni provode noć u hotelu, a Biba će zauvijek prekrižiti Peru

    Marijeta prodaje Bibi veliku laž da su Pero i ona potajice zajedno već 40 godina, što će izazvati veliku bračnu svađu.

  • COVER - RTL Direkt
    RTL Direkt

  • Reci što misliš!