Kolumne / Nikolina Radić Ančić

'ko je umra?'

Priča o Žirju - otočiću na kojem svi o svima sve znaju (ili ipak ne)

Priča o Žirju - otočiću na kojem svi o svima sve znaju (ili ipak ne)

Ekipa RTL-a je stalnim putnicima na malom trajektu bila prava enigma. Mučilo ih je zašto novinari idu dolje u ovo doba godine i što se to događa na otoku na kojem se - ništa ne događa

'Ko je umra?' – trgne se bakica što sjedi preko puta mene i poskoči na mjestu od uzbuđenja oko crne vijesti. Sluša dalje, a onda odmakne mobitel od uha i obrati se ostatku trajektnog salona:  'Svitu, ko je to umra sa Žirja?  Zna li iko? Kaže Jasmina da je jutros zvonilo mrtvo zvono, ali ne zna kome.'

Putnici se usitno uskomešaju i krenu nagađati kome je to odzvonilo. Nabrajaju ovog i onog, ovu i onu, po redu svu staru i bolesnu čeljad na otoku.

'Ajde pitaj Nadu, ona će sigurno znati. Ajde, odma', daje nalog toj svojoj Jasmini baka za koju sam do prije 5 minuta bila uvjerena da se jedva zna javiti na mobitel, a za pola sata se ispostavilo da se baka ne skida s mobitela i da u imeniku ima cijelo Žirje, svu otočnu dijasporu i barem pola Šibenika.

Misija joj je bila saznati tu informaciju, pa ćemo je za ovu priliku zvati Istražiteljica. Poznajem puno novinara i policajaca, ali nikoga ko pristupa zadatku s ovakvim žarom.

I zove ona, zove... sad već četvrtu ili petu osobu i sve ponavlja – da je zvonilo „mrtvo“ zvono, da ga je Jasmina čula, ali da Jasmina ne zna kome zvoni, a ne zna ni nitko na trajektu. Dođe mi da joj pomognem, da povučem neke novinarske „poluge“ i olakšam joj život ili da joj kažem zašto jednostavno ne nazove župnika ili remetu (zvonara) i pita ih. A opet, ko zna, možda iz nekog razloga nije u dobre s crkvenjacima. Zbog velike radoznalosti, naprimjer. Ushodala se po salonu „Lošinjanke“, a štap kojim se pomagala sve do početka ovih breaking news, potpuno je zaboravila. Kad je obigrala cijeli salon i svakoga propitala zna li IŠTA o pokojniku - a pitala je i one koji nisu sa Žirja, nego i sa Zlarina i s Kaprija - nemirno je sjela natrag.

'A s vragom i ovaj štap...', reče i pogleda u mene kao da se pravda što joj nije trebao otkako je zadnjih pola ure zaokupljena istragom. Želi započeti razgovor. U nedostatku odgovora na prvu zagonetku malo bi se pozabavila odgovorima tko sam ja, kud idem i zašto.

Nasmješim joj se lagano, odobravajući, ali ostanem na distanci. Točno znam da bi jedna moja rečenica, pa i riječ, bila dovoljna da započnemo razgovor koji će trajati do Žirja. A, do Žirja je još sat i po i  južina je, a kad je južina meni se ne razgovara. Nekako nemam volje. Ne da mi se. Ne mogu. Neću. Onda ona opet nešto promrmlja, zapravo opet baci udicu za koju bi se ja trebala uhvatiti samo ako je pitam „Molim, nešto ste rekli?“. Uu... lukava je ovo i iskusna stara lisica, pardon, istražiteljica. Ali, nisam ni ja jučer s kruške pala. Glumim zato u takvim momentima nezainteresiranu, šutljivu i povučenu osobicu koja  „nit' smrdi, nit' miriše“, „nit 'se tiče, nit' se miče“, „nit' zbori, nit' mrmori“. Sve nastojim postojati neprimjetno.

A,  južina je krenila opako. Kad smo došli do otvorenog mora, jugo je učas diglo valove od tri metra. Brodske prozore zapljuskivali su i valovi i kiša. Malo je trebalo da se limena kantica od „Lošinjanke“ krene ljuljati s boka na bok i skakati po valovima. Duuuummm!!!...Svaki takav skok prati i udarac o more pri doskoku. Zvuk i osjećaj kao kad se s autom naleti na rupetinu na cesti. OK, mislim se, vrijeme je da popijem dramine, tableticu protiv morske bolesti, moju najbolju prijateljicu na putovanjima po nemirnom moru. Pamtim od svoje treće-četvrte godine more koje bi odjednom pobjesnilo i zapjenilo se, pa onda te mučnine i povraćanja na brodovima kada bi išli u posjet rodbini u Komižu. Brodovi mi zato nikad nisu bili omiljeno prijevozno sredstvo. Čudno je to. U avionu mi nikad nije muka, u autobusu samo ako čitam dok se vozimo krivinama, a u brodu čim pomislim da mi mi moglo biti loše – to je već gotova stvar. Vlajina, šta ćeš.

A, sad smo na trajektu koji vozi morsku prugu Šibenik – Zlarin – Kaprije – Žirje. Idemo na Žirje jer se otočani žale da je baš njih dopao najgori „Jadrolinijin“ trajekt i redom loši kapetani koji se boje svake bure, tramontane, čak i jačeg maestrala, pa otkazuju isplovljavanje ili se nakon dva sata plovidbe okrenu ispred Žirja i vrate neiskrcani natrag u Šibenik. Zato Žirjani svakog kapetana nazovu Bonaca.

U ovakvim malim trajektima koji plove do udaljenih pučinskih otočića svi se međusobno znaju. Svaki član posade zna skoro sve putnike poimenice, a vrijedi i obratno. Svaki bodul zna kad će kome od mornara smjena. Tu je pridošlica malo i do kraja dvosatnog ili dvoiposatnog putovanja svi koji su došli sa strane nekim poslom bivaju razotkriveni i propušteni kroz ko zna koliko filtera. Terorist ili kakav sličan smutljivac kroz ovakvu se obavještajnu provjeru garant ne bi provukao. Anonimnost i nezainteresiranost drugih putnika koje vrijede na autobusnim linijama između velikih gradova ili na trajektnim linijama prema velikim i dobro naseljenim otocima, ovdje ne vrijedi. Na ovakvom brodu i sami postajete radoznali preko mjere.

Uhvatim se tako gdje i ja šaram pogledom po salonu da procijenim tko je tko. Bodule odmah detektiram. Onda ih u mislima razdvajam na vikendaše i one koji su dolje stalno naseljeni. Ta se razlika vidi u nekoliko stvari. Indiskretan pogled u prtljagu otkriva tko nosi hranu za nekoliko dana, a tko za duži period jer na Žirju zimi ne radi ni jedan dućan. Dalje, povremeni boduli više pričaju i zapitkuju jer kako nisu cijelo vrijeme na otoku moraju napraviti kvalitetan  update svih događanja i svih ćakula koje su u međuvremenu propustili. Stalni boduli su ljepše obučeni jer su išli do grada, a ovi drugi idu do „samo“ otoka gdje će se ionako baviti maslinama i nekim tako poslovima oko kuće i okućnice, pa se i ne trude specijalno uređivati.

Po dolasku na brod osim svog kolege, znala sam tek Dalibora, duhovitog konobara i vlasnika brodskog kafića s Čiova, kojeg sam upoznala za prve posjete Žirju. A za putovanja upoznala sam i ostale „padobrance“ ubačene među bodule - ekipu šibenske „Čistoće“ koja jednom mjesečno dolazi na otok po otpad i dva mlada geodeta na jednodnevnom zadatku izmjere pomorskog dobra na nekim privatnim parcelama. Bila su tu i tri talijanska lovca, ali njih su svi ignorirali. Turisti i stranci nikada ne izazivaju dublji interes naših ljudi. Mi „ostali“, bez Talijana, smo se držali skupa, a boduli skupa. Povremeno smo se međusobno prisluškivali. Ekipa RTL-a je stalnim putnicima bila enigma i kad smo izvadili žuti mikrofon i napravili anketu o toj trajektnoj liniji, neke od budulica su vidno odahnule. Mučilo ih je zašto novinari idu dolje u ovo doba godine i što se to događa na otoku na kojem se - ništa ne događa. Sad su eto saznale bez da se gnjave pitati.

Žirje je nekad imalo više od tisuću stanovnika, a sad ih preko zime ima tek 50-ak. Otočna škola je zatvorila svoja vrata još 1975. godine, nemaju ni jednu trgovinu ili kafić koji je otvoren kroz cijelu godinu. I ja se onda čudim što je sprovod top događaj u zimskoj sezoni?!

(Btw, je li saznala više ta Jasmina ko je umra?? Nije vrag da ni Nada ne zna? Mogla je do sada poimenice nazvat sve mještane, pa ko se ne javi...Ups.)

U mediteranskoj divljini Žirja, koje ima čak 26 velikih uvala, radili smo jednom prilog o obuci vojnih specijalaca iz Bojne za specijalna djelovanja i jednom reportažu o depopulaciji i izumiranju tog nekada bogatog pučinskog otoka. Prešli smo i tada i sada otok uzduž i poprijeko. Na staroj zadružnoj zgradi još stoji natpis kakav se može naći jedino u opustjelim otočnim mjestima „ŽIVIA DAN REPUBLIKE“, a nešto dalje na kući nekog šaljivca piše jednako velikim fontom  „VINO-RAKIJA-MORE“. Je l' to oglas ili grafit? Što je pjesnik htio reći?

A pjesnika ovdje, hvala Bogu, ne nedostaje.

Ivan, predsjednik Mjesnog odbora, koji nas je s kolegom Mladenom provezao otokom i domaćinski ugostio u svojoj kući, kaže da Žirje ima najviše pjesnika po glavi stanovnika. Točnije,  njih 16 su pjesnici. S objavljenim zbirkama pjesama, molim.

I on je pjesnička duša, ali razvojno zaostajanje otoka na kojem vidi nebrojene mogućnosti ga ljuti. Ljuti ga i kad trajekti „preskaču“. Za Novu godinu nisu vozili četiri dana za redom.

„Jadrolinijin“ kapetan, Bračanin sa 35 godina pomorskog staža,  nam je ranije na komandnom mostu objasnio da je „Lošinjanka“ stara skoro pola stoljeća i da samo trajekt takvog gaza može pristati i na Kapriju, ali zbog tog plitkog gaza velike površine jak vjetar je u lukama puput žirjanske - okrenute sjeverozapadu - može bacati poput ljuske oraha. Kapetani se zato boje jakog sjevernog, sjeverozapadnog i zapadnog vjetra jer u uvalu Muna, do novije izgrađenog pristaništa (očito još jedan graditeljski pogodak!), brod trebaju uvesti ili izvesti dok ga zakucavaju snažni bočni refuli vjetra. A prije par godina je trajekt, kojeg se nije moglo do kraja ukrotiti po vjetru, zazbacao brodice po žirjanskom portu i malo „naherio“ lanternu. Ozlijeđenih nije bilo, ali su u „Jadroliniji“ izvukli pouku i od tada pušu i na hladno. Sigurnost je na prvom mjestu, kažu, pa kome pravo, kome krivo.

Žirju treba novi i bolji trajekt ili bolje i zaštićenije pristanište. Dakle, slabo naseljenom Žirju trebaju milijuni kuna za rješenje problema. Dakle, problem se neće riješiti tako lako.

'Molim, koji Ante? A, koji je on? Je li on nama rod? Kako nam je rod? Ko ti je reka da je on umra, Nada?', ispali u zadnjoj četvrtini putovanja rafal pitanja Istražiteljica onoj svojoj Jasmini. Eto, taj problem je riješen. Ali, ne cjelovito. Istražiteljica sad ima ime, ali, gle čuda, ne poznaje umrlog. Zato s mobitelom još na uhu odmah paralelno konzultira i salon: 'Svitu, umra je Ante M. Sprovod će bit u Šibeniku. Ko je on? Kako ga ja to ne znan?'.

Čovjek čije ćemo puno prezime zaobići, uskoro post mortem dobiva dosje u koji svi redom Istražiteljici dodaju podatke.

'Radija je u općini, a ćaća mu je ima dućan od robe na Maloj loži. Mlađi je godinu-dvi od mene, bit će da ima oko 60 godina', kaže gospođa Meri, turistička vodička. Ona se cijelim putem zabavljala ručnim radom. Na modroj podlozi vezla je crvena srca. Energična žena, onaj tip koji nikad ne miruje. Istražiteljica joj se primakla, slušala pažljivo i procesuirala s pomnjom svaki podatak. Ali, uzalud. Nije htjela priznati, ali ona definitivno toga odseljenog otočanina nije poznavala. Snervalo je to sve skupa, nervoza joj je vidljivo titrala licem. Da je bar sprovod na Žirju, vjerojatno je mislila u sebi, možda bi to nekako i mogla nadoknaditi. Ovako, slabo...

Na otok smo sišli u 13.30 bez auta kojeg radi gužve nismo uspjeli ukrcati u pretrpanu garažu trajekta i bez kišobrana koji nam u sunčanom Šibeniku nije trebao. Kiša je padala nemilice. Dalibor nam je posudio dva kišobrana, a kapetan Duje ponudio da se vratimo na trajekt kada obavimo posao jer trajekt ostaje na vezu do isplovljavanja u 17.45. Prihvatili smo objeručke jer inače ne bi imali gdje biti do polaska trajekta.

Na pustom otoku čije su preostale stanovnike kiša i vjetar utjerali u kuće, brzo smo obavili posao iako su nam Mladen i Ivan pokazali svu silu otočnih problema.

Na „Lošinjanku“ smo se vratili zajedno s ekipom „Čistoće“. Brzo su i oni svoje obavili. Nema zimi puno smeća. Kiša je stala. Njihovo vozilo jedino je ukrcano na trajekt u povratku. Preko njihovog isturenog PR-a Šime bukiram odmah kamion  za snimanje „off-a“. Naime, onaj dio priloga koji novinar govori, čita se u tzv. off  kabini kakvu imamo u redakcijama i dopisništvima, a na terenu snimamo u zatvorenom automobilu koji najbolje amortizira vanjsku buku. Kako ovdje nema našeg auta, a ni bilo kojeg drugog, može poslužiti i kabina smetlarskog kamiona. Na otoku smo, a tu prežive samo majstori improvizacije.

Najgledaniji video

Izdvojeno

  • crni i dijana
    Pogrešan čovjek Dijana i Crni provode noć u hotelu, a Biba će zauvijek prekrižiti Peru

    Marijeta prodaje Bibi veliku laž da su Pero i ona potajice zajedno već 40 godina, što će izazvati veliku bračnu svađu.

  • COVER - RTL Direkt
    RTL Direkt

  • Vezani članci

    Reci što misliš!