Kolumne / Nikolina Radić Ančić

svaki dan nova avantura

Komen 'š reć', komen 'š kazat': možda samo šoferi razumiju reporterski život na cesti

Komen 'š reć', komen 'š kazat': možda samo šoferi razumiju reporterski život na cesti

Kad se dovrši posao, isporuči prilog ili odradi live, onda reporteri i snimatelji imaju pravo na svoju malu dnevnu katarzu. Tek onda se u miru jede i pije, tek onda smo sposobni normalno razgovarati o običnim stvarima. Svatko tko drukčije kaže, laže! Tada smo umorni, ali zadovoljni. Jer svi mi, koji volimo ovaj posao, računamo kao i planinari – umor prolazi, zadovoljstvo ostaje. Ostaje i poneki žulj, ali dobro sada

Ako nismo u svome gradu, povratak kući rezerviran je za ležernu vožnju bez stresa i nervoze. Nema se više što juriti, nema više rokova, nema više utrke s vremenom. Barem za taj dan. A sutra... sutra ćemo misliti o tome. Reporteri žive dan za dan i ujutro otvaraju oči svjesni da je ono odrađeno jučer daleka prošlost i da svaki novi dan startamo od nule. Novi zadatak, nova priča, nove prepreke, novo dokazivanje. Nekome je to strepnja, a nekome izazov. Kako izabereš, tako ti bude. Najbolje se probudit i promislit : “Ajde, da baš vidimo di ćemo danas dospit”.

A svaki novi dan nosi priliku da nas iznenadi. Ni ne slutimo gdje to možemo dospjeti niti koga ćemo sve upoznati. Najčudnija mjesta i najčudnije scenarije obično su rezervirane za iznenadne događaje iz domene crne kronike, ali i bez tih ‘izvanrednih stanja’, odvede nas zadatak svugdje.

Iz Zadra - na Plitvice, na Silbu, na Žirje, u Šibenik, u Knin, u Lapac, u Makarsku, u Imotski, u Gospić, u Otočac, i u sva ona mala mjesta i sela za koja garantiram da prosječni građanin Hrvatske jedva da je čuo ili u ono jedno mjesto na rijeci Dobri gdje nisam odmah mogla znati ni gdje je sjever, a gdje jug (‘pa, kud to teče ova rijeka, uvodno ili nizvodno??’) i gdje su ljudi pričali kajkavski. Kajkavski, a ja takozvana ‘morska dopisnica’?!!

I ništa mi nije čudno. Jedino je malo drukčiji osjećaj kad idem u Split. Tada prolazim kroz moj  Klis. To zovem ‘transferom kroz užu domovinu’. Budem tako blizu, a tako daleko.

A onda se život pobrine i da zaglaviš - tako blizu, a tako daleko.

Ništa ne ide po planu

Dok je u Splitu sve vrilo pred utakmicu Hajduka sa Slovanom, mi smo kretali za Zadar. Računala sam da smo do početka utakmice kući. Ali, riknuo nam je akumulator. Kompjuter nije imao napajanje strujom, nismo mogli dalje i nije bilo mrdanja dok ne dođe šlep služba koja će nas odšlepati u Zadar.

U Dugopolju smo bili na benzinskoj. Taman sam mogla vidjeti obrise Markezine grede u Klisu. Brljaveći po mislima pitala sam se kako sam ja to tu zaglavila, a par kilometara dalje mi je topli roditeljski dom.  Pa, malo u sebi brljavim o usudu i karmi, malo glasno telefoniram. Na telefonu je i Nikica. Kolega snimatelj rješava problem s autom, a ja već dogovaram sutrašnji teren i snimanje. Ne može sve stati jer nam se auto pokvario, zar ne?“Ajde uzmite”,  ponudi me odjednom neki čovjek keksima.

“Ne treba, hvala Vam”, odgovaram..

“Ma dajte, molim Vas... Uzmite! Gledam ja, Vi se samo brigate, a treba život i zasladiti”, reče i opet mi gurne pakiranje keksa, a ja tek tada postanem svjesna da nismo sami na tom parkiralištu i da na klupama uz parkiralište ima i drugih ljudi koji su slušali Nikičine pregovore s vučnim službama i moje dogovore za sutrašnje snimanje na Pagu.

Keksi su došli od familije koja se s ljetovanja vraćala kući u Čapljinu. Ne volim baš čokoladne, pa niti ikakve druge kekse, ali uzmem jedan da ne ispadnem nepristojna koza. I razvežemo se onda.

“Probali ste ga upalit na guranje”, upitali su nas.

Kimnemo.

“Ot'šo mu je akumulator. Sto posto. Treba odvojit kleme i to će ga restartovati”, nastavi Mladen (ispostavilo se da je dobrotvoru s čokaladnim keksima ime Mladen).

Uz malu pomoć prijateljskih stranaca

Vrtimo glavom i nećkamo se. Uto evo i jednog Imoćanina koji je čekao da mu se žena vrati iz WC-a, a djeca da na pumpi kupe sladoled.

“To je i meni bilo s mojim autom. Triba odvojit kleme”, složi se i Imoćanin.

I pomognu oni. Dignu haubu, odvoje kleme i opet ih zakače, restart i auto se upali kao da je sve normalno. Kao. Jer, čim smo se s našim prijateljima u nevolji pozdravili kao s prijateljima koje znamo cijeli život i oni otišli, auto je ponovno podivljao. Pale mu se i gase sve lampice na kontrolnoj tabli.

Opet - stop, stani, nema dalje. Čekamo vučnu službu.

Došli smo do Dugopolja oko šest i po, vučna dolazi oko osam. Već je mrak.

Začas je auto ukrcan, eto nas u kamionu s vozačem. Stariji čovik, onako prid penziju.

“Eto, sada ćete s nama u Zadar. Kada ste zadnji put bili u Zadru”, krene Nikica razbijati tišinu.

“Kada?! Pa prije neg san doša po vas”, čudi se vozač.

“Vi ste iz Zadra?”, upitamo.

“A neg' kako. Gori iznad dvorane na Višnjiku iman kuću. Ali, zapravo san iz Stankovaca. Iman kuću i u Stankovcin”, kaže on.

“Iz Stankovaca? O, pa vi ste naš čovik”, ozarim se ja i u trenu pomislim kako sam do prije par minuta bila Klišanka, a sad mi je eto netko iz Stankovaca’naš čovik’. A šta ću, kad i Stankovce i sve okolo naokolo znam ko svoj džep.

Krene onda priča tko smo mi, gdje smo bili i kako smo zaglavili.

'Vi ste stalno na cesti ka' i ja'

“A i vi ste stalno na cesti ka i ja.... Znan ja sve. Al', znate šta ću van reć? Ja više ni nediljon ne mogu mirovat. Dođen s mise, pa kažen ženi: “Ženo, ajmo!” Ona će: “Kud, Bog te pomoga?”. “Ma, bilo kud. Provozat ćemo se. Ko će cili dan stat kući?!” Uđe to u krv. Al', komen 'š reć, komen 'š kazat?”, kaže nam kao da priznaje nešto neugodno što nije mogao izbjeći sve i da je htio. Skitnje su ga oblikovale. Poznat mi je taj osjećaj. A, ovo ‘komen 'š reć’ me obraduje. Obožavam tu poštapalicu zadarskog zaleđa kojom se obično šireći u nemoći ruke miri sa situacijom koja se odavno više ne može promijeniti.

“A kad ste cili život u tome, nije to ništa čudno”, pokušavam ga utješiti i učiniti da se ne osjeća čudnim.

“Ma koji cili život? Ne radin ja ovo cili život”, pobuni se.

I onda krene njegova priča.

Od rata radi kao kooperant nekim osiguravateljskim kućama i službama za pomoć na cesti, a do rata je radio kao mesar u ‘Mesoprometa’.

“20 godina sam bija mesar. Teško je bilo, ali i lipo. Dođeš na posa u 5, zakolješ onu junad i telce do 8, odereš i' do 9 i po, a već u 10 – meso je po mesnicama i dućan'ma, a ti si kući. Al' muljalo se, muljalo...Vidije san ja kud to vodi. Pa nisan ja glup! Ja san učas zbraja dvocifrene i trocifrene brojke napamet, ej”, kaže i stavi si prst na čelo, nakon znakovite šutnje od sekund-dva nastavi: “Dođe stoka, a oni je ne vodu na stočnu vagu, nega broje grla?! Pa direktore, Bog te pomoga, šta se to radi? More tele imat 80 kila, a more i 130! Nije to isto! A on meni onda kaže da ja gledan svoja posla. Nakon toga san ja posta protudržavni element. E, da... Vidije san ja kako će oni upravit firmon koja je mogla živit i dan-danas ka bubrig u loju. A banditi su je upropastili. Ka i sve u ovon državi”.

I eto, on će do Nove godine u penziju kao vozač kamiona za vučnu službu, a da je pravde i Boga, u penziju bio otišao kao mesar. Ali, nema natrag u tu priču. Prošlo svršeno.

“Ma oni svi nas smatraju Indijancima”, povlađuje mu Nikica.

“Indijanc'ma?! Aha, boga m', ako san Indijanac, onda ću nabavit luk i strijelu! Pa da vidimo”, dodao je.

Novinari - prijatelji i terapeuti bez beneficiranog radnog staža

I dok se po autocesti vozimo 80 kilometara na sat, jer nam ograničenja za našu vrstu transporta i ne dopuštaju više, imamo na raspolaganju svo vrijeme ovoga svijeta za razgovor. Put do Zadra trajat će i dva sata. Razgovaramo o svačemu pomalo. O Zadru nekad i sada, o životu u Jugoslaviji i srušenim snovima u Hrvatskoj, o političkim kulisama i zakulisnim igrama, o pljački u pretvorbi i privatizaciji. Tu se zadržasmo poprilično. Englezi uvijek mogu pričati o vremenu, Hrvati o pljački u pretvorbi i privatizaciji. Pričamo onda o cestogradnji, o cestama i autocestama. Opet smo na pljački i muljanju. Pomalo nas je štufalo koliko to kriminala ima u toj našoj maloj zemlji, pa šutimo malo. Na popularnom domaćem radiju koji svira samo domaće hitove, Bog ili glazbeni urednik su bili milostivi. Playlista je bila skroz pristojna. Ali, kad će više neke vijesti, tko zna kako stoje na Poljudu.

“Ovdeka ja iman zemlju, dvi njive”, vozaču je prvom dosadila šutnja, pa nam pokazuje neka mala svjetla negdje u mraku Ravnih kotara, a puno prije svjetala čvora Pirovac. Nagnut je nad volan kao da ga bole leđa. Za autocestu vozi toliko sporo da može bezbrižno pokazivati naokolo.

“A šta tamo sadite?”, pitam. Poljoprivreda je uvijek dobra tema. Dopalo me puno puta takve teme raditi, nekada za novine i sada za televiziju, pa sugovornike često iznenadi kako je to neka finćukasta ženskica toliko upućena.

“Tamo iman masline, a kraj kuće u Stankovcin povrće i sitnariju. Ovo i ono, svašta pomalo. Kumpire, pomidore, četrune... To je samo zdravlje! Kad jideš svoje, znaš šta jideš... Al' s vragon, dođu, poberu, pokradu... Nismo mi tamo često”, nastavlja vozač.

“Ko Vam onda zaliva vrtal kad niste tamo često”, pitam. Logično pitanje, je li tako.

“Niko. Ko će zalivat?”, odgovara.

“Niko? Pa, kako se ne osuši?”, rekoh u nevjerici. Svašta sam vidjela, ali da rajčice i lubenice mogu rasti bez vode, e to nisam.

“A biće da ima neka podzemna žila vode”, kaže lakonski naš mesar, vozač i poljoprivrednik.

“To može biti”, složim se.

“Ima san lani kumpire slatke ka cukar. Ovi šta su i' kup'li, tražili još”, hvali se.

“A, kad je lani bilo kiše. Lani i nije uspilo ništa osim kumpira”,dodam, a onda poentiram kao znalac: “A koju sortu ste sadili, 'erlu' ili 'mona lisu'”?

“Ma neku novu križanu, kako se ono zove...Vrag joj sad zna ime”, zamisli se naš vozač.

Nikica za to vrijeme šuti, poljoprivreda nije njegov teren.

“Vidiš Nik, sada smo ko ona dvojica u onoj seriji Kamiondžije? Kako su se ono zvali”, pita vozač.

“Ne sićam se ja te serije. Ali, znam da bila popularna tamo krajem '70-tih valjda”, rekoh.

“Kako ne, Čkalju i Paju se nije propuštalo”,  kaže naš vozač.

Reporteri - suvremeni šoferi

U Zadar smo došli u 10 i po. Iskrcao nas je s autom kraj auto servisa. Tamo nas je dočekao Marko, naš drugi snimatelj. Premjestili smo opremu i onda nas je razvezao svakoga svojoj kući.

“Laku noć, Marko. Laku noć, Čkalja”, kažem Nikici.

“Laku noć, Pajo”, kaže Nikica.

Na Poljudu tu večer domaćin nije slavio. Ali, to je sad bilo negdje u drugoj galaksiji.

Ujutro s Markom idem na Pag. Nismo ni izašli iz grada, a već vidim Deura, našeg spasitelja od sinoć, kako prevozi neki gliser. Ono sinoć sad se čini tako daleko. A opet, makar na trenutak, razumjeli smo se jako dobro. U nekim crtama naš posao i nije tako različit – savladavamo stotine kilometara, razgovaramo i provodimo vrijeme s nepoznatim ljudima, doživljavamo i zapažamo ono što nikad nikome nećemo moći potpuno prenijeti i dočarati. Teško je to razumijeti nekome sa strane.

Ali, komen 'š reć, komen 'š kazat...

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Najgledaniji video

Izdvojeno

  • Hana i Jana se složile oko jednog - da se neće družiti: 'Imaš li imalo srca da osobu s bronhitisom staviš u kamp-kućicu?' (thumbnail)
    SUPERPAR Hana i Jana složile se oko jednog - da se neće družiti: 'Imaš li imalo srca da osobu s bronhitisom staviš u kamp-kućicu?'

    „Ne želim da ispadnemo kao da smo od šećera“, rekao je Goran Hani

  • COVER - RTL Vijesti
    RTL Vijesti

  • Vezani članci

    Reci što misliš!