Kolumne / Nikolina Radić Ančić

Oštra polarizacija

Onaj tko prima izbjeglice, treba biti sposoban pružiti im mogućnost za novi život... Stvarno, može li to Hrvatska?

Onaj tko prima izbjeglice, treba biti sposoban pružiti im mogućnost za novi život... Stvarno, može li to Hrvatska?
AP Images

Bosanski su Hrvati dobili stambeno zbrinjavanje u više sredina ili 'kolonija' po Hrvatskoj, ali samo od zidova se ne živi. Nema posla - nema života. Smanjena je onda i mogućnost obrazovanja i svaka daljnja perspektiva i za djecu tih doseljenika

Vidjela sam snimku na kojoj izbjeglice (migranti je već postao politički nekorektan izraz!) odbijaju pakete s hranom Crvenog križa tobože jer je na njima križ. Dan-dva ranije jedan je moj kolega izvještavao s makedonske granice i vidjelo se da to odbijanje nije povezano s križem. Hranu su odbili demonstrativno da pokažu da ne žele humanitarne mrvice, nego prolaz preko granice, puni azil i novi život u nekoj trećoj zemlji kako su ga oni već zamislili.

Dakle, uvijek se može manpulirati sa snimkama, fotkama i informacijama. 

A u ovom slučaju - budimo realni - manipuliraju i pro i contra strana. Naša se javnost, po dobrom starom običaju, opet oštro polarizirala i nema sredine. Po još boljem starom običaju, pretjeruju i jedni i drugi. 

A opet, ima stvari u kojima su i jedni i drugi u pravu. 

Ne možeš ostati srca kamena kad vidiš one bebe kako ih nesretne majke privijaju uz sebe na kiši. Ne znaju kud će dospjet, ali znaju da im više nema ni natrag. Deportacija u matične zemlje za njih bi značila smrtnu presudu, a za odlazak u tu neku novu zemlju svjesni su da je odlazak tamo gdje ih ne žele.

Ali, žao mi je i što je svatko tko postavi bilo kakvo logično pitanje oko kompleksne situacije u kojoj se nalaze, još kompleksnije geopolitičke situacije koja ih je dovela u ovu situaciju, ali i sutrašnje situacije koju će njihov dolazak kreirati u nekim novim sredinama - odmah etiketiran kao bezosjećajni fašist i ksenofob

Osobno, najviše me živcira agresivni 'web aktivizam' i pranje vlastite savjesti prozivanjem drugih. Ne priznajem deklarativnu humanost udaranjem 'lajka', 'šeranjem' ili 'postanjem', niti velikodušnom uplatom nešto sitno kunica što će se oglasiti na sva zvona. Najlakše je izazivati grižnju savjesti kod drugih, tipa 'kakvi ste vi to ljudi',  i biti fejs humanitarac. A tko bi od svih fejs aktivista koji cvile zadnjih dana po netu zaista prihvatio te ljude i primio ih sebi doma? Mislim da bi se tu puno bojovnika s prve humanitarne linije šaptom povuklo.

I da, sada se i od deklariranih ateista i od vjernika naveliko poziva na kršćanski duh. OK, sveci dragi, ali nije Sveti Frane Asiški samo propovijedao kako treba pomoći potrebitom. On je sa sebe skinuo haljinu, jedinu osobnu imovinu koju je imao, i dao je siromahu. 

Umjesto toga izbjeglice (što ih sada zahvaljujući 'katolicima većima od Pape' i inim dušebrižnicima više ne zovemo politički nekorektno emigrantima, (sic!) imaju pomoć fejsbuk propovjednika tipa - evo, podijelit ću tužnu sliku djeteta u naručju očajne majke, pa sam napravio/la puno za njih.

Šipak!

A primiti izbjeglice je zaista ozbiljna odgovornost. Ne mislim sad na kulturološki sudar svjetova, na sigurnosnu opasnost i potencijalno ugrožavanje vlastitog stanovništva u životnom i ekonomskom smislu, ugrožavanju naše siromašne državne blagajne i slično. Pustimo sad i možebitne teroriste prošvercane u ovčjoj koži i slične strahove o (ne)integraciji izbjeglica u novu sredinu (strahove od kojih su neki, po iskustvu daleko uređenijih država, zaista i opravdani!). 

Postoji i odgovornost prema tim izbjeglicama.

Jer, onaj tko ih primi, treba im pružiti i mogućnost za novi početak i novi život. A to Hrvatska može? Ono, zaista može? 

Ne mislim pri tom na financijske mogućnosti, nego na aljkavost, neorganiziranost i apatiju naše države i prema vlastitom stanovništvu. Ajmo biti ozbiljni i vidjeti to na jednom domaćem primjeru. Kako je u Hrvatskoj uspjelo zbrinjavanje i stvaranje novog života vlastitom narodu naseljenom u neke nove krajeve? 

Bosanski su Hrvati dobili stambeno zbrinjavanje u više sredina ili 'kolonija' po Hrvatskoj, ali samo od zidova se ne živi. Nema posla - nema života. Smanjena je onda i mogućnost obrazovanja i svaka daljnja perspektiva i za djecu tih doseljenika. 

Pa onda, kako se u Hrvatskoj živi taj novi život i novi početak? Ajdete u Gračac, pa vidite pokus koji nije uspio.

Nije dovoljno samo nekoga nekud dovest.

Zato tim ljudima koji sada bježe od nevolje na Bliskom istoku (a većina doista bježi od sukoba i nesigurnosti bez plana da pokori Zapad), apsolutno TREBA pomoći, ali treba i vidjeti koji je najbolji način. I za njih i za države koje ih primaju.

I da, treba razgovarati i o tome kako će oni funkcionirati u društvu koje ih prima. Zašto je nekorektno pitati se hoće li oni zaista prihvatiti sredinu koja je njih u ime humanosti i civiliziranisti prihvatila? To ima utjecaja na budućnost svih. 

Moguće je raspravljati i s realnim pretpostavkama, a bez ovih paničnih poziva na oprez (koji se teško oslobađaju mirisa ksenofobije), ali i patetičnih i iritantnih prozivki i jalova fejsbuk aktivizma samozvanih vitezova mirotvorstva i humanizma koji odbijaju prihvatiti i neke realno negativne implikacije ove seobe naroda. A bit će ih.

Pa onda ono 'I mi smo bili izbjeglice, oni su primili dalmatinski živalj u zbijeg. Zaboravili ste El Shatt?'. WTF? Miješa se babe i žabe licitirajući osjećajima. Egipat je u to doba bio pod britanskom upravom, a kamp su u El Shattu, u pustinji, organizirali saveznici. Ne Egipćani. I organiziran je privremeno dok opasnost ne prođe, a svi iz tog kampa su se željeli vratiti kući što prije. Različite postavke, braćo.

Ne može se spašavati utopljenika tako da se u more za njim baca neplivača, niti sve ružno nestaje ako zatvorimo oči. 

Stvar je ponajprije u tome da se mi i dalje bavimo posljedicama, a ključ je u uzrocima.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Najgledaniji video

Izdvojeno

Reci što misliš!