Kolumne / Kristina Trupeljak

Tko je od nas izgubio moždanu ćeliju?

'Jednom ćemo svi otići odavde, pa makar to bilo u drvenom sakou'

'Jednom ćemo svi otići odavde, pa makar to bilo u drvenom sakou'
Screenshot (Youtube)

U državi u kojoj Žanamari mora pjevati cajku, a na izbornoj listi stoje ime Elle Dvornik, ne želim živjeti. Mislim da mi je to čak i gore od izborne pobjede HDZ-a

Daj zamisli smrt da te netko zaveže betonom na dnu Save s malom bocom kisika! Da se još malo patiš prije očigledne smrti. Vrhunac bi bio te prije toga recimo upeca neki ribar ili da se neki brodić odluči zaustaviti drito iznad tebe i baciti ti sidro na glavu prije nego ti se potrošila sva zaliha kisika. E to ja zovem lošom nesrećom i zlom u zlu!

Nedjelja je, novi radni dan jer eto, novinari rade svetkom i petkom (da, moram malo glumiti patnika, to mi je u krrrrrrviiii).

Dižem se malo kasnije ujutro, strelica na mojoj komandnoj ploči pokazuje da ni to nije dovoljno, da su moje zalihe na rezervi pa se zato izležavam još malo, pripremajuć se na dug put ispred sebe.

'Trebam skočiti do grada i obaviti nešto važno', kontempliram. Negdje ću usput natočiti goriva, a možda i izdržim s onim što imam.

Od umora i kronične neispavanosti ponovno pokleknem i zaspim, ovaj put ne naštimavajuć alarm. Kada napokon shvatim da je sunce malo više na nebu nego što sam si planirala da bude, ustajem, spuštam ručnu i molim Boga da ovaj put akumulator zaiskri dovoljno da se pokrenem.

Ovaj put sam spavala predugo da ni to ne valja jer sam i dalje umorna.

Spuštam se nizbrdicom niz jedan od zagrebačkih brežuljaka, vrludam lijevo pa desno, istovremeno pokušavajuć ostat u svojoj traci, iako nikog nema. Stišćem kočnicu, iako mi se čini kao da stišćem gas koliko piči niz brijeg. 'To je zato što nisam do kraja otpustila kuplung? Valjda je to'. 

Misli mi idu jednako kao krivudavi puteljak kojim se krećem. Nisam vam rekla-kazala da prije posla planiram skočiti do svog biračkog mjesta u gradu i napraviti nešto pozitivno za svoje unuke - glasati. Ne, niste se zbunili, ovaj put ne pričam iz perspektive starije sebe, realno postavljam stvari u realni kontekst - vidljive promjene za koje ću ja danas odlučiti neće nešto puno značiti meni, možda čak niti mojoj djeci. Eventualno mojim unucima. ​​

Iako je cesta kojom pičim krivudava i puta zavoja (na talijanskom 'curva'), ja nekako naginjem lijevo. I gledam lijevo, gledam desno kroz prozor svog Puntača, i ne vidim preveliku razliku.

Sličan krajolik, sunce niti s jedne strane.

Zbog usporenog tempa vožnje, u jednom me trenutku prene motor i dernjava drugog vozača koji me preticao. 'Što si tako spora, mamicu ti tvoju mutavu?', jedino je što sam uspjela uhvatiti.

Nisam se puno živcirala oko kritike zbog svog djelovanja, no nije mi bilo jasno zašto je postalo moderno psovati majke ako onog drugog, kog vrijeđaš, želiš pogoditi baš ispod pojasa. Aktivira li se bahatost u nama zbog unutarnjeg kompleksa i nedostatka strpljenja?

'Pa strpljenje i pristojnost će prije biti nagrađeno od bahatosti i vrijeđanja', pomislim si, 'stating the obvious'.

'Voli narod političare sa stavom, elokventne i odlučne', nastavljam razmišljati o kome ću glasati. '... Ali ne i arogantne, one koji pucaju ispod pojasa i time pokazuju da više nemaju nijednog asa u rukavu.

- ovako otprilike narod shvati ili odbija shvatiti političke programe stranaka koje se na izborima bore za vlast

(Ako se pitate gdje sam sad u vožnji, više nisam na brijegu, već pičim Trgom Francuske Republike i pripremam se za Zeleni val. Do te lokacije je promet tekao solidno, uz pokoje preticanje onih sporijih i slalom među neodlučnima. Moje misli su se polako razbuđivale, slagale dojmove i posljednje zaključke (na temelju viđenog) kome za ove izbore vjerovati. Vozila sam mirno, u trećoj pa u četvrtoj brzini i tako izmijenjivala. Nisam previše ubrzavala da se ne bi zaletila, što je odlika naših političara, naravno uz kakofonsko trubljenje besmislenih floskula).

Kada sam svoj mehanizam uparkirala u Palmotićevu, pred svoje biračko mjesto, stiglo je #vrijemeodluke.

Cijeli taj čin je izgubio na ozbiljnosti kada sam pred vratima biračkog mjesta vidjela bivšeg predsjednika Ivu Josipovića i odmah nekako pomislila kako mi se jedu lignje na žaru s krumpirom i blitvom, iako je nedjelja i ne posti se. Umalo mi je došlo da iz obližnjeg parka uzmem dva kamenčića i počnem čagat na onu maestrovu 'Naprijed Hrvatska', koliko me škakljalo što ga vidim. Ovaj put je stajao tamo sam, zaboravljen, bez bliceva aparata oko njega. Zaboravljen jer se nije potrudio ostaviti traga, osim sluzi.

Otvorim glasački listić i dalje razmišljajući što zaokružiti. Kad sam vidjela da je na listi Ella Dvornik, to je bilo to. 

'I've had enough of this shit', samo mi se naglo tlak dignuo. Znam da stranka SMS postoji iz čistog sarkazma i ironije, no ta zlobna, ljuta, zajedljiva, oštra i gorka poruga postoji kao odgovor na stvarno stanje na političkoj i društvenoj sceni. Njoj se nužno rugati kako bi je bilo lakše prihvatiti, odnosno živjeti s njome.

Obavila sam i to, glasala, ne opredijelivši se niti desno, niti lijevo. Koje od dva zla odabrati?

Vezana vijest

Šeks 'moć nije u parlamentu' Vladimir Šeks zaintrigirao javnost: tko uistinu vlada Hrvatskom, tko su gremiji iz sjene?

Nakon nekog vremena stigla sam na posao jer sam bila među dežurnima za izbore u popodnevnoj/večernjoj/noćnoj smjeni. I onda mi je Šeks objasnio što je posrijedi. Uz moju pretpostavku da mu ranije nisu dali za piti ništa osim vode, ne vidim razloga zašto mu ne vjerovati. Taj je politički veteran javno priznao da se Vladom, Saborom, odnosno Hrvatskom upravlja izvana te da su političari (ne samo u Hrvatskoj) marionete, a izbori tek običan igrokaz.

U državi u kojoj Žanamari mora pjevati cajku, a na izbornoj listi stoje ime Elle Dvornik, ne želim živjeti. Mislim da mi je to čak i gore od izborne pobjede HDZ-a :)

'Jednom ćemo svi otići odavde, pa makar to bilo u drvenom sakou', rekao je davno moj dragi, odnedavno bivši kolega Vedran Harča, jarunski mudrac i moj životni mentor :D

On je uvijek volio crni humor. Taj je humor nerijetko bio usko povezan sa tragikomičnom sudbinom koju je svatko od nas primoran prihvatiti. Ili skupiti snage i boriti se protiv nje i zapreka koje ti se nađu na putu.

Je li sustav u kojem živimo prevelika zapreka, gledajući samo naš mikrosvijet?

Dakako, ali ako tako svi razmišljaju, pomaka nema. Ja se radi vlastite zadovoljštine nadam da ću prije parkiranja u svoje vječno počivalište u drvenom sakou ipak biti zadovoljnija svijetom i svojom ulogom u njemu.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Najgledaniji video

Izdvojeno

Reci što misliš!